Kataklister

alchemy_by_exeters_kiss

      Tražim se u zadnje vrijeme i moram priznati kako se ne snalazim uspješno u tom činu pronalaska samoga sebe. Umne aberacije i neologistićke špekulacije postale su mi svakodnevica. Uvjeren sam kako dojam koji ostavljam daleko je od onoga što je realnost. Barem moje realnosti. Emocionalno sam toliko distanciran od ičega, da čak tu svoju, gore već spomenutu realnost, više ne prepoznajem. Pitanje koje se ovdje nameće jest sljedeće. Ako se u potrazi za sobom ne nalazim, i toliko sam iluzornim predstavljanjem sebe odmaknuo od realnosti, kako ću znati koja je realnost, realna? Da li je moguće da sam pokušavajući ostati sebi dosljedan, u tom nerealnom aspektu moga života, ušao u vječnu petlju, iz koje neću moći izaći jer sam izgubio svoju esencu? Svoju bit? Ako je tako, koliko zastrašujuće to zapravo jest?

Tonem. Osjećam da tonem. Bolje rečeno, padam. A ono najgore jest činjenica da sam u onim trenucima potpune svijesti i lucidnosti prezaokupljen savladavanjem boli i patnje, da niti ne primjećujem kada mi se očiti znakovi realnosti, za koje bih se trebao grčevito držati i nikada ih više ne puštati, prolaze. I to ne nekom nedokučivom brzinom niti odmakom. Već, kako sam gore naveo emocionalno sam distanciran od svega. Više ne osjećam ništa. Emotivna prazna ljuštura koja još praznijim pogledom u očima gleda na sebe s prethodno „insceniranim“ gađenjem jer ne osjeća ni one najprimarnije emocije. Patim, da. Boli me, da. Ali ne na emotivnom nivou. Već na onom jedinom realnom i stvarnom: fizičkom. Nisam od onih koji se samosažalijevaju. Kada ta petlja nerealnog i iluzornog dostigne nivo neizdrživog, tada imam fizički osjećaj da padam. Ne emotivni već fizički. Fizička bol je doista najvjerodostojniji osjećaj koji bilo tko od nas može imati. S boli znaš na čemu si, a sve ostalo diskutabilno je i relativno. Bol je stvarna. Iako ovo zvuči kao nekakvo mazohističko načelo, sve sam samo ne mazohist, jer ne uživam u fizičkoj boli. Možda bih trebao reći kako ne uživam ni u onoj emotivnoj, ali kakvo je trenutno stanje svijesti, više ne osjećam emotivni aspekt mog života. Bio on iluzoran ili ne. Smatram se „refleksnim emotivcem“, koji zbog moralnih i društveno nametnutih normi patnje i osjetljivosti, zna kada treba „emotivno“ reagirati u bilo kojoj danoj situaciji. Pa se u skladu s tim tako i ponašam. Komentirat ću kako je stvarno strašna ova glad u svijetu, kako ratovi nemaju smisla i kako mi je žao svih tih nevinih ljudi koji na ovaj ili onaj način zbog toga pate. Međutim, da li ću istinski biti pogođen i doživjeti emociju? Ne. S popratnim izrazima lica i vokalnim izričajem, ću zasigurno prevariti svakoga, kako sam zbog ove ili one situacija, ja, ljudsko biće, i kako se suosjećam sa svime time jer sam osoba visoko izražene empatije. Uistinu sam osoba koju sve te nedaće pogađaju. Znam kako treba reagirati, znam kako to komentirati, znam to učiniti čak i važnim, ali ne osjećam. Ja u najdoslovnijem smislu „NE OSJEĆAM“. Znam kada treba osjećati, te se sukladno tome i ponašam.

Sjećam se onih dana kada sam osjećao, ali se ne mogu sjetiti kada sam prestao osjećati. Ono što mi najviše fali iz onih dana kada sam osjećao su radost, istinsko veselje zbog nečega ili nekoga. Fali mi osjećaj zadovoljstva, ne primarni osjećaj zadovoljstva koji je fizički i za koji mi je potrebno pet minuta u zaključanom WC-u sa odgovarajućom vrstom časopisa, nego onaj osjećaj zadovoljstva koji ispunjava. Koji čini nešto važnim na emotivnoj razini. Fali mi također osjećaj ljubavi. Ja znam da ja neke osobe volim, i znam da sam voljen ali ja to ne osjećam. Jednako tako fali mi i osjećaj uzbuđenja kojeg sam volio imati kada bih prvi puta preslušao novi album nekog od omiljenog mi izvođača. Zapravo, mislim kako mi taj osjećaj najviše nedostaje. Jer siguran sam kako ne bi mogao živjeti bez glazbe. Sastavni je dio mojeg života i doslovno mi treba određena „doza“ glazbe dnevno da bi funkcionirao kao ljudsko biće. U stanju sam glazbeno djelo nekog glazbenika raščlaniti do i najmanjeg detalja. Njegovu strukturu, koncept, ritam, zvukove izanalizirati i na osnovi toga to glazbeno djelo tehnički u potpunosti doživjeti. Ali ne i osjetiti. To ne znači da ne uživam u glazbi, dapače, ali ju ne mogu više osjetiti.

Mislim kako ću si u određenom vremenskom periodu oduzeti život. Ne znam hoće li to biti ubrzo, ali ono što je sigurno jest činjenica kako ne želim više navlačenjem maski koračati po ovom, meni emotivno pustom, krajoliku u kojem kada nailazim na ogledala vidim iskrivljenu sliku sebe jer je moje pravo „Ja“ toliko izmijenjeno da, uistinu više ne znam kako bi trebao izgledati.

Odveć sintetička je ova stvarnost koju trenutno živim, previše je kalkulirana, unaprijed preračunata i raspoređena. Stroj sam koji se hrani da bi preživio i to je trenutno jedini razlog, odnosno biološka činjenica zbog koje i živim. Naime, hranim se kada fizički, ponavljam, fizički osjetim glad. Htio bih iza sebe ostaviti nešto važnog, nešto bitno po čemu će me pamtiti. A što li bi to trebalo biti kada sam čulno toliko hendikepiran, da niti ne znam što je važno i bitno. Ne znam. Jedino što znam je da neću ovako još moći dugo preživljavati. Jer je to trenutno jedino što znam da radim. A to je da preživljavam.

Oglasi

Komentiraj

Nijedan komentar do sada.

Comments RSS TrackBack Identifier URI

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s