Krvave ruke prioriteta…

Binbush

Dana 1. svibnja 2011 predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Barack Obama pojavio se je na nacionalnoj televiziji sa spontanom objavom kako je Osama bin Laden, navodni organizator tragičnih događaja od 11. rujna 2001 godine, ubijen od strane američkih vojnih snaga u Pakistanu.

Gotovo u trenutku, mediji blic brzinom prenose preko skoro svih svjetskih televizijskih mreža ono, što se jedino može opisati kao groteskni slavljenički prikaz, koji odražava razinu emocionalne nezrelosti koja graniči sa kulturnom psihozom. Kamerom zabilježene snimke ljudi kako prolaze kroz ulice New Yorka i Washingtona mantranjući pritom, američke parole, mašući svojim zastavicama kao članovi neke sekte, hvaleći smrt drugog ljudskog bića, otkrivajući još jedan sloj ove bolesti koje zovemo “moderno društvo”.

Ne radi se ovdje o opsegu odaziva na ovakav politički događaj ili rasvjetljavanje ovog vještog dirigiranja, kako je javna percepcija kontrolirana mainstream medijima i Vladom Sjedinjenih Država. Svrha ovog teksta jest, uvjetno rečeno, da izrazi bruto prividne iracionalnosti, i kako postaje sve lakše, po želji, modificirati našu kulturu puneći je emotivnim nabojem sa štovanjem površnih simbola, umjesto istine i korijena pravog problema, te rješenja istog ili barem razmatranja okolnosti.

Prva i najočitija činjenica jest ta, kako smrt Osame Bin Ladena, ne znači ništa kada je u pitanju problem rješavanja međunarodnog terorizma. Njegova smrt, sada je kao pladnjom poslužena katarza za određeni soj kulture, koji imaju neurotične fiksacije kada su u pitanju osveta i odmazda. Sama činjenica da je vlada, sa psihološkog aspekta, uvjek služila kao očinska figura svojim građanima, osnažuje ideju kako je ubijanje ljud,i rješenje za ama baš sve, trebao bi biti dovoljan razlog za nekolicinu nas da stisnemo pauzu i razmotrimo kvalitetu vrijednosti života i od tuda krenemo sa razmatranjem okolnosti koje su nam nametnute.

Međutim, iznad emocionalne distorzije i tragičnog, osvetoljubivog uzorka nagrađivanja continuirane ljudske podjele na različite slojeve i nasilje, postane više praktično razmatranje usporedo s onim i o tome što stvarno jest problem i važnost tog problema poštivajući prioritete (op.a. – što je očito, u ovom slučaju, da se to ne radi).

Smrt bilo kojeg ljudskog bića je jedna vrlo nemjreljiva posljedica koja se odražava na društvo. Jer se nikada ne radi o smrti individue kao takve. To je smrt odnosa, druženja, podrške te obiteljskog integriteta i okruženja zajednice. Nepotrebna smrt 3000 ljudi 11. rujna, 2001 godine, nije ni više, a ni manje važna u odnosu na smrti onih koji su život izgubili u borbama u svijetskim ratovima, u borbi sa rakom i drugim bolestima, nesrećama, ili na bilo koji drugi način.

Kao društvo, potpuno je sigurno reči da tražimo svijet koji strateški ograničava sve takve nepotrebne posljedice, dok putem tog istog društva te njegovog pristupa, a i ne manje važne dozvole, omogućavamo tu toliko nevjerojatnu sigurnost, koju naša dosjetljivost može stvoriti. U tom je kontekstu to, da ta neurotična opsjednutost događajima 11. rujna, 2001 godine, postala ozbiljno uvredljiva i štetna za napredak tokom stvaranja te več spomenute sigurnosti. Atmosfera okoline je sada kreirana, načinom, gdje se skandalozno velike količine novaca, resursa i energije troše tražeći i uništavajući vrlo male subkulture ljudskih postojanja, ne bi li time postavila ideološke razlike, te djelovanjem na tim razlikama putem nasilja.

S druge strane, samo u Sjedinjenim Američkim Državama svake godine, oko 30 000 ljudi pogine u saobračajnim nesrećama, od kojih je većina mogla biti zaustavljena vrlo jednostavnim promjenama u urbanističkim i infrastrukturnim planovima. To je deset “11. rujan” svake godine… A evo, kao što je to i vidljivo, nitko ne mari oko ove epidemije. Jednako tako, preko milijun Amerikanaca godišnje umire od srčanih tegobi i karcinoma. Uzroci toga, je više no jednostavno povezati sa utjecajem na okoliš, te tako obrnuto proporcijonalno, utjecaj okoliša na zdravlje čovjeka, kao kod navedenih primjera. Te tako, bez obzira na preko 330 “11. rujan” koji se u ovom kontekstu dešava svake godine, i dalje se iz Američkog državnog proračuna, izdvaja samo 1% za istraživanje ovih bolesti, u odnosu na ostalih 99% koja se potroše na “anti-terorističke” operacije, odnosno, na “rat protiv terorizma”, što je pojam za kojeg još niti jedan vojni analitičar u svijetu nije uspio dati konkretan odgovor, što to zapravo je?

Takav popis mogao bi ići u nedogled, u odnosu na izopačenost prioriteta, koja graniči sa perverzijom, kada se dolazi do toga da se zapitate, što to usitinu znači spašavanje i zaštita ljudskih života. Nadam se kako i mnogi drugi uspjevaju razaznati ozbiljnu neravnotežu koju imamo u rukama. Jer kada je u pitanju poštovanje spram naših vrijednosti u jednoj ruci, i vrjednosti života samoga u drugoj…?!

Koja će se okititi nezahvalnom titulom krvave ruke prioriteta?

Oglasi

Komentiraj

Nijedan komentar do sada.

Comments RSS TrackBack Identifier URI

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s