Kohut & Jung

strah.jpg

 

Razni čimbenici otežavaju usporedbu Jungovih i Kohutovih terapeutskih pristupa. Ne postoji jedna formalna Jungovska metoda terapije mada postoje tipični terapeutski stavovi koji nikada nisu jasno kodificirani budući da bi to kršilo temeljnu točku sporazuma unutar polja: iako postoji opširna zbirka tekstova i pojmova, osobnost i stupanj psihološkog razvoja pojedinog terapeuta predstavljaju najvažniji terapeutski faktor. Nadalje, Jungov rad se proteze kroz razdoblje od vise od 50 godina i sukladno tome, gledišta i naglasci su se mijenjali tijekom godina. Mnogo toga je započeto, ali ne i dovršeno ili je razvoj krenuo u raznim pravcima u rukama njegovih nasljednika. Taj nedostatak homogenosti otežava komparativna proučavanja, no ipak, moguće je opisati različita usporediva područja.


Pojam sebstva kod Kohuta i Junga


I Kohut i Jung naglašavaju važnost sebstva kao nadređene strukture unutar psihe. Njihov opis prirode sebstva se ponekad preklapa, ali također i razilazi na mnoge načine. Kratki sažetak dvaju koncepata slijedi; opširnija razmatranja moguće je pronaći drugdje.
Oba autora drže da sebstvo ne može biti u potpunosti opisano. Kohut upućuje na njegovu kognitivnu neprobojnost; samo njegove “introspektivno ili empatijski primljene psihološke manifestacije su nam dostupne” . Jung također upućuje na sebstvo kao na “nepojmljivu esencu” koja transcendira nasu moć razumijevanja. Za Kohuta, sebstvo je “način na koji osoba doživljava sebe kao sebe”, stalna mentalna struktura koja se sastoji od osjećaja, sjecanja i ponašanja koja su subjektivno doživljena kao stalna u vremenu i kao ” biti ja “. Sebstvo je, također, “osjetilni centar nezavisne inicijative” i “nezavisni primatelj podražaja” – srediste individualnog psihološkog svemira, ne samo njegov predstavnik. Jung koristi termin na načine koje je nemoguće jednoznačno izraziti. Za njega, sebstvo se nije razvilo prerastanjem izvan internalizacije odnosa selfobjekta, već je, prije svega, organizacijski strukturirajuči princip unutar psihe. Kohutov opis čovjekovog cilja kao “realizacije, kroz njegove akcije, plana za njegov život koji je postavljen u njegovoj biti” , sličan je Jungovom konceptu individualizacije u značenju razvijanja sebstva kroz život u pokušaju realizacije potencijalne cjelovitosti osobnosti.

Sebstvo je, za Junga, također, sveukupnost psihe, kako nesvjesne tako i svjesne. Sebstvo je svrhovito; djeluje kao organizirajuće središte koje nastoji podržati integritet osobnosti podržavajući intrapsihičke homeostaze. Jung je vjerovao da osobnost djeluje u skladu sa temeljnim morfogenetičkim zakonima koje je nazvao “arhetipima”. Arhetipi upravljaju percepcijom i afektivnim iskustvom, posebno utječući na tvorbu kompleksa koji se razvijaju oko pojedinačne arhetipske formacije. Arhetipi su individualne komponente ili manifestacije sebstva; određuju pojedine strukture unutar psihe: Kohutova prirođena grandioznost i potreba za idealizirajućim objektom sebstva podudaraju se sa pojmom arhetipa budući da organiziraju psihičku stvarnost i proizvode tipično ljudske potrebe i obrasce ponašanja. Jungovo sebstvo je preegzistencijalna matrica svjesnosti iz koje izranja ego ili individualno diferencirana svjesnost. Ego je onaj aspekt sebstva koji doživljavamo osobnim i samo-refleksivnim. To je osjetilni centar svjesnosti dok je sebstvo srediste cjelokupne psihe što implicira duboko središte koje ne može biti svjesno doživljeno, ono koje se ponaša kao psihološko srediste važnosti. Idealno, ego i sebstvo su u dijalektičkom odnosu jedan sa drugim “ego – sebstvo osovina” (bazirana na pokušaju svjesne osobnosti da odgovori manifestacijama nesvjesnoga). Bez ego svjesnosti sebstvo ne može realizirati sebe u svijetu, dok bez sebstva ego nema dubine niti izvor značenja i cjelovitosti. Sebstvo se naspram ega odnosi kao pokretač u odnosu na pokretanoga i kroz proces individualizacije, kako svjesnost sebstva raste, ego pojačano doživljava sebe kao objekt nadređenog subjekta.

Metaforička usporedba dvaju koncepata sebstva može se pronaći u analogiji osobnosti kao dinamične skulpture u kojoj Jungovo sebstvo korespondira žicanoj armaturi na koju mora biti pričvršćena glina Kohutovog sebstva kako bi rad bio dovršen. Bez armature glina nema potporu niti adekvatnu formu, a bez gline armatura je beživotna i manjkave namjene.
Metafora podrazumijeva specifične kvalitete i kvantitete gline, na različite načine privučene i pričvršćene na određene dijelove armature budući da je Jung vjerovao kako stupamo u odnose sa ljudima koji odgovaraju našoj esencijalnoj prirodi. Kao sto je Redfearn rekao, u razvoju, “pojedinac može jedino introjicirati sto on sam po sebi jest”. Čini se da nesvjesne formirajuče (arhetipske) komponente osobnosti i kompleksi ideja i osjećaja koji se formiraju oko njih djeluju poput induktivnih magneta za određena zbivanja i osjećanja na koja odgovaraju. Rezultat je taj da unutarnje psihičke predispozicije individue i vanjski svijet koji ga okružuje postaju jedno i isto, udruženi unutar interaktivnog polja. Prema Jungu, nesvjesni aspekti sebstva doživljavaju se kao vanjski te se “događamo sebi”. Neki aspekti sebstva su posljedično doživljajni samo unutar odnosa koji su vjerna zrcala intrapsihičke dinamike. (Ovaj Jungov koncept povezuje njegovo gledište sebstva sa Kohutovim konceptom selfobjekta.)

Sebstvo i njegove arhetipske kategorije predstavljaju Jungovo fundamentalno ontološko područje. Ovaj faktor ne može biti reduciran na jednostavniji fenomen i za Junga nikako ga nije moguće reducirati na epifenomen mozga. Mnogostrukost upotrebe sa Jungove pozicije vodi do paradoksa kako je sebstvo istodobno srediste psihe, njezin izvor cjelovitosti i također cjelokupnost. Dok istodobno predstavlja matricu osobne svjesnosti, iskustvo sebstva je također i cilj razvitka svjesnosti. Prema Jungu, sebstvo ocrtava vlastite intrapsihičke procese proizvodeći specifične slike u snovima i fantazijama te doživljeno imanentnim kroz takve simbole, predstavlja iskustven pojam, no potpuno je suprotan kada se koristi kao teoretski koncept. Kohut ne pridaje previše pozornosti simboličkim iskustvima sebstva (izuzevši snove), no oni su od znatne važnosti za Junga. Za njega, simboli sebstva se obično kreću u rasponu od najapstraktnijih do najljudskijih, ovisno o tome koji aspekt cjelokupnog sebstva je potrebno naglasiti. Djelomični sadržaj simbolike sebstva pronađene u pacijenata, određen je onime sto je ignorirano od strane ego svjesnosti budući da je takvo iskustvo sebstva homeostatski pokušaj ispravljanja jednostranog ili nepotpunog stava svjesnoga. Prema Jungu tipični simboli koji posreduju tijekom intrapsihičkog iskustva sebstva su:
a) geometrijske figure koje sugeriraju simetriju, cjelovitost, potpunost kao sto su krug ili kvadrat;
b) idealizirane ili transcendentalne figure kao npr. kraljevske ili spasiteljske figure;
c) figure koje predstavljaju ujedinjenje suprotnosti budući da sebstvo predstavlja kompleks suprotnosti paradoksalnog, proturječnog karaktera.

Kohutovo sebstvo je također strukturirano kao par suprotnosti, u smislu da grandioznost implicira kako najveća vrijednost lezi unutar čovjeka, dok idealizacija locira tu vrijednost unutar druge osobe. Jung smatra da je mnoge druge parove intrapsihičkih suprotnosti moguće naći unutar sebstva. Dakle, u snovima, sebstvo može biti predstavljeno kraljem i kraljicom, vjenčanim parom, starom osobom i djetetom, hermafroditom ili bilo kojom drugom slikom jedinstva koja transcendira ili sadrži suprotnosti. Puno razumijevanje takvog simboličkog iskustva u analizi predstavlja zamisao o nadomještanju onoga sto svjesno potražuje da bi se potaknuli rast i cjelovitost osobnosti. U nekom smislu, Jungova koncepcija simbolike slična je Kohutovoj koncepciji selfobjekta – obojica nadoknađuju strukturu koja nedostaje. Ovo je moguće jer simbol potječe iz i predstavlja najbolji mogući izraz arhetipskog sadržaja psihe po Jungu. Moglo bi se sugerirati kako ponekad sebstvo proizvodi intrapsihički simbol ili, ukoliko mu je pružena mogućnost, osobit oblik odnosa u pokušaju da dosegne integraciju osobnosti. Prema Jungu, sebstvo se također projicira na što god je kulturna slika božanstva. Sebstvo funkcionira kao lik boga unutar psihe simbolizirajući ono sto je od najveće vrijednosti za pojedinca. Jung je jasan, iako većinom krivo tumačen, kad tvrdi da postojanje ovog psihološkog fenomena nema utjecaja na postojanje metafizičkog boga izvan psihe. Nadalje, Jung fenomenologiju sebstva vidi izraženu kroz religijske sisteme, mitologiju, umjetnost, i literaturu kao i kroz svjetovne “religije” poput znanosti, novca, političkih uvjerenja, psiholoških škola misli itd. Jung je veliku pozornost pridavao simboličkom sistemu izvan psihologije budući da je osjećao kako dubinska psihologija treba izvanjski sistem referenci sa kojim bi se uspoređivala. Zato je, na primjer, proučavao alkemiju. U toj tradiciji je vidio mogućnost proučavanja vrlo starog zapisa strukture i dinamike psihe u projiciranom obliku. Prema tome, alkemijsko “zlato” načinjeno iz olova je, zapravo, alkemičarev pokušaj da iskusi sebstvo boreći se da se uzdigne iz svog prvotnog psihološkog stanja depresije i kaosa. Alkemijski tekstovi su, sukladno tome, viđeni kao simboličke prezentacije nesvjesnih procesa projiciranih na laboratorijsku operaciju. Za razliku od Jungovog naglašavanja intrapsihičkih iskustava sebstva kroz simbole i slike, Kohutov pojam selfobjekta implicira kako je sebstvo najpotpunije iskusivo unutar odnosa koji nadoknađuju ono sto osobi nedostaje. Kako god, ova naizgledna dihotomija ne bi trebala biti shvaćana prerigidno. Kohut naglašava kako je selfobjekt intrapsihički fenomen, ne samo proces unutar osobe, dok je Jung svjestan kako sebstvo može biti doživljeno između dvije osobe. Junga je ponekad teško razumjeti zbog njegove upotrebe alkemijskih slika i metafora za ocrtavanje kliničkih situacija. No, većina njegovog rada na transferima opisuje doživljaj sebstva kroz međuodnos kao sjedinjenje ili coniunctio, alkemijski termin koji označava ujedinjenje suprotnih principa, cilj njihovog djelovanja, što je u određenoj alkemičarskoj literaturi simbolički oslikano slikom para u činu spolnog odnosa. Koristeći ovu metaforu, Jung predlaže kako unutar dvostrukog transfera oba sudionika iskuse niz suprotnosti kao sto su svjesno i nesvjesno, kontraseksualne komponente osobnosti i konfliktni elementi unutar psihe pacijenta. Sebstvo kao integrirana cjelina je sažetak ujedinjenja tih suprotnosti što je i jedan od ciljeva terapije. Jung sugerira kako se u srži fenomena transfera nalazi faktor koji on naziva “libido srodnosti” ili traganje za međuljudskom povezanošću: “odnos prema sebi je istodobno i odnos prema našim bližnjima i nitko ne može biti povezan sa drugim ukoliko nije povezan sa samim sobom”. Drugim riječima, “unutarnja struktura mora biti kreirana i zatim usmjerena ka bliskosti i odnosu sa drugom osobom”.
Kada Kohut piše da “naša prolazna individualnost također posjeduje značaj koji se proteže izvan okvira našeg života” i opisuje “kozmički narcizam” koji nadilazi granice individualnog, čini se da referira na fenomen koji Jung opisuje kao transpersonalni ili transcendentni aspekt sebstva. Gordon bilježi kako Kohut, raspravljajući o Kafki i O’Neillu, naglašava ljudsku potragu za cjelovitošću i značenjem sto je blisko Jungovom udruživanju iskustva sebstva sa otkrivanjem smisla. Prema Jungu, samo smisao oslobađa; neuroza može biti shvaćena kao patnja duše koja nije otkrila svoj smisao i zadaća je terapeuta da pomogne otkriti “smisao sto pokreće”.

 

Literatura: H. Kohut & C. G. Jung by Lionel Corbett


 

 

Oglasi

2 komentara

  1. cudno da nije spomenuto nigdje jungovo kolektivno nesvjesno. iako bi se to moglo izjednaciti sa arhetipovima, za neupucenog ovo je ipak propust. nadalje, po meni isto vazna stavka kod junga su njegova tako reci vec ezotericna shvacanja tipa sinkronicitet, sto su promatrali i mnogi suvremeni fizicari kojisu nakon kvantne teorije i ostalih modernih saznanja iz znanosti dosli ponovo na ishodisnu tocku, na metafiziku. ok, kuzim da svrha ovog teksta nije bilo ovo o cemu ja pricam, nego usporedba dvaju teorijskih pristupa, ali mislim da bi bilo zanimljivo nastavit pricu i o stvarima koje sam naveo.

  2. Drugim rijecima Jung je vjerovao da svatko moze doseci u sebi Veliku Majku ili Mudraca kroz skidanje maske koji smo si skrojili kao bi se zastitili od okoline i sebe samih,sto samo upucuje na problematiku normi i drustva. Zatim kroz suocavanje sa “sjenama” odnosno strahovima na nacin da ih prihvatimo,ovo je vise od psihologije i filozofije ,zapravo dostize ezoteriju i upucuje na rusenje sistema dualnosti,ne da bi da se poreklo vec da bi ga se objedinilo u cjelinu. S ove tocke percepcije lakse shvacamo i upoznajemo vlastitu animu jer vise ne postoje iluzuje kojima smo se do sada stitili. Mislim da je Jung bio u pravu kada je postavio ovu teoriju,pitam se dali se ona moze uspjeno primjeniti na dusevnim bolesnicima cijase bolest manifestira sexualnom nastranoscu,posto je ocito da moze uvelike popraviti psihicka stanja uzrokovana raznim modernim strahovima proizaslim iz drustva. Mada nekada zaista razmisljam da postoji mogucnost da su neki ljudi jednostavno portali i nista drugo,obzirom da krse sva pravila zivota. Kod zivotinja nikada necete naici na zivotinju koja opci sa mrtvom zivotinjiom,niti ce ikada ubiti drugu zivotinju sa namjerom da se sexualno zadovolji… neznam,o meni netko tko je dio prirde ima u sebi ugraden program koji sprecava ponasanja koja se protive oskvrgnucem prirodnih zakona.


Comments RSS TrackBack Identifier URI

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s