Javnost, mnijenje, te masa i mediji

alfred-hitchcock.jpg

Tema rada je međuodnos javnog mnijenja i masovnih medija. Dan je prikaz nastanka javnog mnijenja kao i povijesnih uvjeta koji su ga uvjetovali. Javno mnijenje se upravo zahvaljujući medijima masovnog komuniciranja (novine) uspjelo uzdignuti do bitnog političkog aktera iskoristivši ih kao sredstvo pritiska i poziva na javnu debatu. No odgojni potencijal masovnih medija je iskorišten u svrhu ekonomske propagande i tako je stvorio uvjete da se na isti način postupi i u slučaju politike. Rad upravo pokušava prikazati kako se taj proces odvijao i kako su ga različiti autori (Habermas, McLuhan, Marcuse, Keane) interpretirali. Tako se analizira ekonomski i društveni utjecaj na publiku i na stvaranje njihova stava prema medijima kao i odnosa medija prema publici (medija kao, od strane nekog, kontrolirane institucije). Tematizira se i jedna posebna (McLuhan) interpretacija medija, koja na odnos čovjeka i medija gleda kao na odnos simbioze, povezanosti, koja mjenja «dimenzije» čovjekove svijesti. Na kraju iznesen je i jedan liberalniji pogled i paralelno prikazan s Habermasovim zaključkom o zalazu javne debate.

Od kada je Gutemberg u prvoj polovici 15. stoljeća sastavio svoj stroj za tiskanje s pokretnim slovima njegov je izum, sve sigurnijim koracima nametao nove načine komunikacije. Industrijske promjene implicirale su društvene u kojima je omasovljenje društva postalo izvjesnim. Mogućnost proizvodnje većeg broja kopija, što je dovelo do smanjenja njihove cijene, a tako i dostupnosti širem krugu čitatelja, samo je dio tog povijesnog procesa, ali iznimno značajna time što novootkriveni način komunikacije postao medij u kojem su se odvijale društvene «borbe».

Funkcije sredstava masovne komunikacije nisu uvijek bile jednake; povijesni razvoj društva umnogome je utjecao i na komunikacijska sredstva dajući im karakteristična obilježja vremena i društvene situacije u kojoj su nastale. Mediji su doživljavali sve društvene (r)evolucije i ujedno bili bitan faktor u njihovu ostvarenju. Potencijal sredstava masovne komunikacije, prije ili kasnije, uvidjeli su vlast i svi građani koji su imali što za saopćiti širem krugu ljudi – stvarala se publika koja postala i primatelj i pošiljalac poruke što se komunikacijom prenosila.

Formiranjem publike u društvenu upotrebu ušao je i pojam javnog mnijenja, pojam kojim se težilo prikazati stav javnosti kao publike i svojevrsnog koncenzusa u zajedničkom stavu prema nekome (vlasti) ili nečemu (nekom događaju). Takav stav da bi se mogao nazvati javnim mnijenjem trebao je nastati u diskusiji publike koja je sposobna kritički rezonirati.

Mijenjanjem osobina publike mijenjali su se i prilagođavali masovni mediji (proces je uzajaman jer su masovni mediji i efikasno sredstvo odgoja, pogotovo u suvremenim društvima) te je danas, nekoliko stoljeća nakon prvih tiskanih novina, situacija bitno drugačija: tehnički razvoj doveo je do nastanka različitih oblika masovnih medija te njihove popularizacije, tako da korištenje (ali najčešće samo pasivno) nekog od njih više nije pitanje ni društveno – političke aktivnosti ni luksuza. Tendencija daljnjeg razvoja i integriranja različitih medija nije upitna i ostaje otvoreno pitanje koliko će slobode pri interakciji budućeg korisnika medija unutar takvog sistema ostati za kreativan, inovativan način mišljenja i djelovanja, a što će ovisiti i o tehnološkim i ideološki postavljenim granicama. Današnji mediji, kao što su radio i televizija ograničeni su i, unatoč ideji državnog medija kao medija u službi javnosti, ne uspijevaju zadovoljiti zahtjeve fragmentirane publike.

Prateći razvoj i emancipaciju građana i građanskog društva od države kao autoriteta Jurgen Habermas usporedo analizira i razvoj sredstava masovne komunikacije. Procesi koji su kao posljedica industrijske revolucije doveli do temeljitih promjena u društvenoj strukturi stvorili su okolnosti u kojima se Gutembergov izum mogao u potpunosti iskoristiti. U samom početku komunikacija ja bila jednostrana, novine su služile kao obavještenja i objave koje je vlast željela saopćiti svojim podanicima. Značaj je prvih novina upravo u tome, što su svojom općom dostupnošću, bez obzira na oskudnost informacija koje su nudile, omogućile stvaranje nečeg što je tek pod ovim uvjetom moglo postati – publike. Građani, ne više u smislu starih staleža zanatlija i sitnih trgovaca već novih kapitalista i staleža školovanih ljudi koji se formiraju kao publika nasuprot vlasti postaju svjesni vlastitog zajedničkog interesa i od klase po sebi postaju klasa za sebe. Vlast koja je stvorila novine kao instituciju nije mogla ni slutiti da bi se te iste novine mogle upotrijebiti kao efikasno oružje protiv nje same. Potrebno je bilo samo prepoznati mogućnost političkog djelovanja pomoću novog medija i iskoristiti njegove prednosti. Nova klasa, klasa građana uvidjela je tu mogućnost i otvara dijalog: «javno rezoniranje (rezoniranje javnosti) postaje medijum između građanske javnosti i vlasti.» (Habermas, 1969:38). Dolazi do odvajanja pojmova države i društva, a javnost, pojam koji se u prošlosti podrazumijevao za djelatnosti izvan sfere nužnosti, dakle za područje odvojeno od sfere neposredne proizvodnje, postaje veza između države i društva. Promjena u načinu proizvodnje implicira promjenu u upravi države. Sfera obitelji, po dotadašnjem shvaćanju privatna, postaje bitna javnosti upravo zbog funkcije koju je dobila kao posljedicu privatiziranja procesa proizvodnje. Ona postaje «orijentirana prema robnoj razmjeni proširenoj u uslovima uprave i javnog nadzora.» (Habermas, 1969:29)

Uspostavljanu javnosti kao političkog faktora prethodilo je dugo razdoblje formiranja javnosti uopće i to kroz kritičko rezoniranje o kulturnim ostvarenjima koja postaju pristupačna sve većem broju ljudi (prisustvovanje kulturnim događajima i korištenje knjiga i časopisa postaje uvjetovano materijalnim mogućnostima). Kultura sve više prima karakter robe koja se može kupiti kao svaka druga, a konzumenti su slobodni raspravljati o njezinoj kvaliteti. Stvara se okruženje u kojem publika kritički raspravlja o kulturnim dobrima, a čije institucije postaju kavane (Engleska), saloni (Francuska) te razni čitalački klubovi i druga udruženja. Formalizira se i oblik diskusije u kojoj ključnu ulogu ima argument te se formira sfera profesionalnih kritičara. Između javnost koja kritički rezonira o kulturnim dobrima – «literarne javnosti» i «političke javnosti» mali je korak. Javnost koja se uspostavila kroz svoje institucije, sad želi potvrditi svoju sposobnost rasuđivanja, «javno mnijenje se želi potvrditi kao legitiman izvor zakona.» (Habermas, 1969:71). Nakon dugih godina političke polemike u kojoj je tisak odigrao važnu ulogu u promociji stavova novog staleža kao «kritički organ publike koja rezonira» vlast je morala priznati javnost kao politički subjekt sa mogućnošću participacije u vlasti. 1832. godine donošenjem zakona o izbornoj reformi, parlament postaje organ javnog mnijenja koje ga je već godinama kritički komentiralo (proces koji je trajao skoro vijek i po)(Habermas, 1969:81). Nakon političkog uspjeha slijedi era vladanja pomoću javnog mnijenja nastalog u javnoj diskusiji. Mnijenje se formira u sukobu oko različitih problema, tako da i političke partije počinju iznositi svoje programe pred sud javnosti. (Habermas, 1969:86) Javno mnijenje je i prije no što je dobilo legitimitet postalo dovoljno moćno i sposobno utjecati na donošenje političkih odluka na najvišoj razini. Trenutak legitimacije, političke «pobjede» javnog mnijenja prema Habermasovu mišljenju bio je vrhunac kritičke i slobodne misli i uvertira u razdoblje u kojemu će institucije javnosti izgubiti ulogu sredstva pomoću kojih javnost sudjeluje u društvenom i političkom dijalogu, a sve više postaju privatne institucije u službi interesa pojedinaca koji se nalaze u njihovoj upravi.

Period koji je uslijedio, najjednostavnije bi se mogao okarakterizirati kao razdoblje formiranja socijalne države. Promjene koje su se zbile u društvu duboko su utjecale na promjenu unutar same obitelji, gubi se osjećaj glave obitelji kao «privatnog vlasnika» i on postaje «zaposlenik». Životni standard raste, a državne intervencije u život pojedinca sve su brojnije. Država sama, u obliku različitih socijalnih pomoći, osiguranja i garancija utječe na privatni život svojih građana. Smanjenjem radnog vremena stvara se sfera dokolice, slobodnog vremena koje ostaje pojedincu za ispunjenje aktivnostima od vlastitog interesa i razonodu. On se razvija (pojedinac, ali i cijela obitelj) u potrošača prihoda i korisnika slobodnog vremena. «Takozvano ponašanje u slobodnom vremenu ja apolitično već stoga što, uključeno u kružni tok proizvodnje i potrošnje nije u stanju konstituirati svijest emancipiranu od neposredne životne nužnosti. Slobodno vrijeme ostaje vezano uz javno kao njegov komplement…»(Habermas, 1969:203). Pojedincu se, sada, obraćaju masovni mediji u službi različitih ekonomskih interesa nudeći mu (oglasima i ostalim oblicima ekonomske propagande) rješenja za ispunjavanje slobodnog vremena. Oni teže ispunjenju čovjekovih potreba, ali i što je mnogo značajnije odgajaju čovjeka kako bi imao određene potrebe, one koje Marcuse ogorčeno naziva krivim. Zadovoljavanje većine takvih potreba, rezultira stanjem ugode i snošljivosti, pasivizirajući konzumenta i odvraćajući ga od bitnih društvenih problema. Individualne razlike među pojedincima iste, ali i različitih klasa, sve su manje i zamjenjuju se ponuđenim obrascima poželjnog ponašanja, internaliziranog kroz sredstva masovne komunikacije i kroz društveni pritisak okoline koja je već prihvatila «pravila igre». Sredstva masovne komunikacije još od najranijeg djetinjstva odgajaju pojedince (David Reisman u Habermas,1969:242) promovirajući i u svojim nekomercijalnim dijelovima različite stilove djelovanja, a u pravcu reklamiranog modela potrošnje. Zajedničke potrebe i njihovo zadovoljavanje nude mogućnost «neposrednog identificiranja individuuma sa svojim društvom i, posredstvom toga, s društvom u cjelini.» (Marcuse, 1968:29) Kupujući proizvode on kupuje stavove i navike, što na koncu postaje način života.(Marcuse, 1968:30) Kultura, umjetnost, politika, religija, filozofija nudi se pojedincu, reproducirana sredstvima masovne komunikacije i ukomponirana sa komercijalnim oglasima banalizira se, kultura sama postaje markentiško sredstvo za promociju ekonomskih interesa (Marcuse, 1968:68-69) I sami ekonomski zakoni prodiru u supstancu djela: razmjenske vrijednosti počinju utjecati i na kvalitet samog dobra. Obrat u odnosu na razdoblje formiranja građanskog društva u kojemu su mediji odigrali ključnu ulogu promicanja kulture i u kome je poznavanje kulture i dobro obrazovanje omogućavalo postizanje društvenog ugleda dogodio se u samom shvaćanju pojma kulture. Iako je već ranije kultura dobila karakteristiku robe, društvena vrijednost kulture, pa i kulturnih dobara bila je veća jer se kulturu trebalo steći i sudjelujući u njoj i promišljajući je što je zahtijevalo, osim materijalnih sredstava, i određen intelektualni napor. Uz suvremenu tendenciju masovne produkcije, koja je smanjenjem cijena omogućila pristup kulturnim dobrima mnogo širem krugu ljudi, događa se i druga, negativna tendencija opadanja njihove kvalitete. «Masovna kultura stiče svoje problematično ime upravo time što sve veću potražnju postiže prilagođavanjem potrebama opuštanja i razonode potrošačkih grupa s relativno niskim nivoom obrazovanja, umjesto da obrnuto, proširenu publiku odgaja za istinsku kulturu netaknutu u svojoj suštini. … Narod se ne uzdiže u kulturu, a sama kultura se spušta na nivo masa.» (Habermas, 1969:208) «Kulturna industrija» prisiljena je, u uvjetima tržišne borbe, prilagođavati sadržaj svojih medija i organizirati ih na način koji će privući pažnju potencijalnih potrošača (često duhovno trome i nezainteresirane publike svojih proizvoda što dovodi do procvata senzacionalizama koji karakterizira takozvani žuti tisak, ali i koje sve više mjesta dobiva kao zabavni dio dnevnih novina i različitih časopisa. Povećanje tržišnog plasmana uvjetovano je brojnim ustupcima koje su izdavači napravili, a od kojih je depolitizacija sadržaja (Habermas, 1969:213) samo jedan. Do promjene dolazi i u strukturi same publike: prilagođene oblike medija ne koristi samo publika nižeg društvenog statusa već i društveni slojevi za koje bi se, na temelju njihova obrazovanja i društvenog statusa, moglo pretpostaviti da nasljeduju onaj građanski. Činjenica da još samo mali broj ljudi, i to uglavnom kulturnih djelatnika, umjetnika, pisaca, slikara, inteligencije i jako malog dijela publike, koji se uglavnom svrstavaju u avangardu, i kao takvi bivaju na marginama društva, kritički promišlja o kulturi, dovodi do zaključka da se onaj sloj građanskog društva koji je rezonirao o kulturi transformirao u potrošača kulturnih dobara, što je samo jedan od dokaza konformističkog duha suvremenog društva. Kulturna potrošnja stupa u službu ekonomske i političke propagande i tendencija da potrošačkokulturna javnost apsorbira političku sve je izglednija.(Habermas, 1969:223)

Na publiku, već prilagođenu metodama propagande masovnih medija, nije više bilo problem djelovati tim istim metodama u svrhu političke aklamacije. Karakteristika javnosti iz vremena uzdizanja buržoazije u politički priznatog partnera i legitimacije parlamenta kao zastupnika javnih interesa, homogenost, nestaje u prožimanju države i društva (Habermas, 1969:249) i razbijenoj privatnoj sferi. Organizirani privatni interesi prodiru u javnost želeći dobiti politički vid u sve većem broju različitih interesnih udruženja i političkih partija. Politička domena se socijalnopsihološki integrira u domenu potrošnje.

Stanje u kojemu se nalazi javnost, stanje pasivnih konzumenata i potrošača društvenih proizvoda mnogo je lakše zavesti, različitim metodama političkog marketinga, vrlo sličnog onom ekonomskom, nego politički educirati i očekivati da i samo djeluje, sudjelujući u političkim debatama, prijedlozima ili nekim drugim oblikom političkog aktivizma. Stavovi koje zastupa neka politička partija, doneseni su u skladu interesa vođa i članstva partije (ali često samo užeg) izlažu se javnosti u gotovom obliku. Postaju roba koju treba prodati kao i svu ostalu robu na tržištu. Nasuprot javnom mnijenju Habermas ističe nastanak nejavnog mnijenja, kojemu pripadaju oni pojedinci koji nemaju volju sudjelovati u političkim, pa i društvenim procesima. Ovaj dio publike ne spada u ni jednu partiju i politička propaganda usmjerena je upravo na njega. Pri tome se, politička propaganda ne obraća njima kao političkim akterima, što svojim, generalno apolitičnim stavom postaju jedino u trenutku izbora, već kao potrošačima, što u biti i jesu. Kao takva ona ne stupa s njima u kontrast već se prilagođava okvirima njihova potrošačkog djelovanja integrirajući ih oko svog proizvoda. Mediji koji su nekada bili sredstvo kojim se javnost izborila za politički legitimitet, u kojima je «pred sobom imala svoje ogledalo» (Habermas, 1969:59), a slično medijima i političke partije, postaju sada skice po kojima se javnost treba oblikovati.

Tendencijom sve brojnijeg ulaska različitih privatnih interesa u javnu sferu, a koji pretendiraju da ih se legitimira kao mnijenje javnosti kojoj se obraćaju, kao i povećanje brojnosti publike, ne više publike jedne klase, koja ima mogućnost sudjelovanja u stvaranju mnijenja, odnosi unutar same publike se bitno mijenjaju. Gubi se homogenost publike u sve nepreglednijem medijumu reklame, javnost se fragmentira(Habermas, 1969:239), razbija u mnogo manjih koje međusobno više nemaju nikakav zajednički interes. Glavna je karakteristika suvremene publike upravo njena heterogenost. «Javnom mnijenju je teže nego ikada da se oformi i afirmira: to mora učiniti iz neuređenog skupa raspoloženja, nejasnih mišljenja i popularnih shvaćanja, kakva šire sredstva javne komunikacije, a ne iz racionalne analize različitih velikih tokova mišljenja koji su se u građanskom društvu međusobno sukobljavali.» (Habermas, 1969:299).

Unutar, jedne, integrativne kulture, u mnoštvu različitih interpretacija političke i ekonomske stvarnosti gubi se preglednost kako tržišta, tako i političkih činjenica. U takvim okolnostima integracija se postiže samo kroz djelovanje političkih partija i to površna ideološka integracija širokih masa birača u svrhu političke aklamacije (Habermas, 1969:257). Partije se više ne obraćaju pojedinoj klasi već, koliko je to moguće, što širem krugu publike, prilagođavajući i uopćavajući svoje stavove te ih nudeći publici u obliku jednostavnih parola. Politička borba dobiva karakteristike zabavnog showa u kojem partije upravo zabavnim elementima nastoje privući publiku i nametnuti joj se kao politički izbor, ostavljajući bit političkih problema u drugom planu. Najupečatljiviji primjer promjene odnosa javnosti prema određenim procesima je krivični proces, u kojem neangažirana publika, potrošači senzacionalističkih proizvoda masovnih medija, vidi predstavu zanimljivu samo za razonodu. Na primjeru sudstva vidi se potreba zaštite od plebiscitarne javnosti, što je suprotna tendencija od one koja se događala stvaranjem građanskog društva (Habermas, 1969:262). Na isti način, i diskusija, koja se još odvija među pojedincima unutar politički pasivizirane publike, gubi polemički karakter svedena na komentiranje potrošnih artikala, održavajući razinu svijesti potrošačke kulture podčinjena pritisku različitih sredstava masovne komunikacije orijentiranih na razonodu i poticaj na potrošnju.

Marshall McLuhan u knjizi «Poznavanje opštila: čovekovih produžetaka» na potpuno različit način pristupa problemu, ne samo masovnih medija, već i svih onih komunikacijskih i tehničkih sredstava koje smatra čovjekovim produžecima. Iako je autor naglasio da je u svojem djelu pokušao objasniti fenomen medija neovisno o mogućnostima njihove zloupotrebe i korištenja u manipulativne svrhe, neki njegovi zaključci upućuju upravo na tu mogućnost.

Osnovna je McLuhanova teza da je čovjek različitim «medijima» produžio svoja čula, živce, a u najnovije vrijeme to čini i sa svojom sviješću (McLuhan, 1971:38). Čovjek nije neovisan o svojim produžecima već oni značajno utječu na njegovo razmišljanje i djelovanje određujući tako i cjelokupno društvo. Oni mijenjaju razmjer, brzinu i obrasce i unose ih u odnose među ljudima. «Medij predstavlja poruku zato što uobličuje i određuje razmjere i oblik čovjekovog udruživanja i djelovanja.» (McLuhan, 1971:42) Prožetost čovjeka njegovim produžetcima ne dopušta kritičku distancu koja bi bila potrebna za racionalnu prosudbu produžetaka uopće; taj se međuodnos tek dao naslutiti u suvremenoj zapadnoj kulturi koju u svojoj podjeli na vruće i hladne (tj. podjeli prema stupnju određenosti na visoko i niskoodređene «medije», određene prema sudjelovanju publike u njima) McLuhan opisuje kao kulturu na prijelazu iz vruće u hladnu. Paradoksalno je što je čovjek u mogućnosti spoznati svoj odnos prema «medijima» tek u dobu smanjenog racionaliteta nakon vrućeg razdoblja fragmentarne kulture.

Ipak, najzanimljivije zapažanje koje McLuhan iznosi je činjenica da svaki produžetak izaziva utrnulost u pojedincu i društvu (McLuhan, 1971:40). Produženjem određene funkcije svog tijela čovjek je ujedno i «amputira», izum kotača produžuje čovjekovu nogu, ali i preuzima neke njene funkcije tako je zamjenjujući. Kod elektronskih «medija» kao što je televizija, dolazi do «produžetka živčanog sustava», što kod čovjeka neposredno pobuđuje osjećaj otupjelosti (McLuhan, 1971:82). Primajući produžetak (radio, televizija) u svoj osobni sistem čovjek trpi pomicanje opažanja i prilagođavanje svijesti onoj razini koju nam određeni «medij» konfigurira kao moguću.

«Prihvaćanje naše vlastite tehnologije u svakodnevnoj upotrebi stavlja nas u narcisovsku ulogu potpražnjene svjesnosti i otupjelosti u odnosu prema tim slikama naše vlastite ličnosti. Neprestano prihvaćajući tehnologije, mi se povezujemo s njima kao servomehanizmi. Zato moramo, da bismo ih uopće koristili, služiti tim predmetima , tim našim produžecima kao bogovima nižih religija.» (McLuhan, 1971:84) Paralela bi se mogla povući sa Marcuseovim “jednodimenzionalnim čovjekom” koji svoju egzistenciju provodi zadovoljavajući potrebe nametnute upravo sredstvima masovne komunikacije. Čovjek se u uvjetima koje su mu nametnuli produžeci mora održati i to čini sredstvima za protunadražaj (alkoholom, sportom, uživanjem) ili odstranjivanjem nadražaja – udobnošću (McLuhan, 1971:81). «Svijet mašina uzvraća čovjekovu ljubav time što mu pospješuje želje i žudnje.» (McLuhan, 1971:85) Zatvoren u svijetu zadovoljavanja svojih potreba, među drugim ljudima sa istim potrebama, pojedinac ne dovodi u pitanje društvenu situaciju u kojoj se nalazi.

Liberalniji stav u tumačenju sredstava masovne komunikacije zastupa tezu prema kojoj u demokratski uređenim državama do izražaja, kroz različita sredstva masovne komunikacije, mogu doći svi pojedinačni interesi koji se tako imaju priliku i ostvariti. Mediji koji su se razvijali u “demokracijama”, nakon Drugog svjetskog rata, poučeni mogućnošću manipulacije i korištenja u totalitarne svrhe, razvijali su se uglavnom prema modelu medija u javnoj službi. Osnovna načelo takvog modela bilo je da mediji ne bi trebali biti produžena ruka vlasti već medij cijenom i sadržajem dostupan svakom kućanstvu i svakom građaninu (Keane, 2000:84),. Suvremene tendencije razvoja privatnih medija, kao što su kablovska televizija i internet srušili su monopolistički položaj medija u službi javnosti i otvorili nove sfere komunikacije. Keane suprotno Habermasu ne samo da ne smatra da javna sfera nestaje već naprotiv da je u suvremenim oblicima komunikacije dobila novi impuls koji joj omogućuje da se razvije na novim razinama. On, također, smatra da su teoretičari medija W.Lippman, J. Habermas, M. McLuhan i Baudrillard zanemarili «izvornu sposobnost demokracija i medijskih sustava da stvaraju kontroverze o tome tko što dobiva, kada i kako.» (Keane, 2000:85) U novim medijskim prostorima javnost ima mogućnost, raspravljanja o svim bitnim problemima, kao i promatrati te procjenjivati političke probleme i aktere. Keane tvrdi da se javlja nepovjerenje u vlast i stanovita doza nesigurnosti, ali ne i pospanosti na kakvu misli McLuhan kada tvrdi da je «cijena vječne budnosti ravnodušnost» (McLuhan, 1971:66), a Habermasovu tezu o o zalazu javne debate i rasprave pod pritiskom komercijalizacije smatra netočnom.

Habermas mogućnost održanja i nastanka javnosti, nasuprot nekritičkoj manipulativnoj sferi nejavnog mnijenja vidi još samo unutar samih političkih partija i udruženja, i to samo u uvjetima, sličnim onim u kojim je nastala građanska država. “Jedino bi publika organiziranih privatnih ljudi mogla pod današnjim uslovima uspješno učestvovati u jednom procesu javne komunikacije preko kanala javnosti u okviru samih partija i na osnovu publiciteta obaveznog za saobraćanje organizacija s državom i među sobom. Na tome bi se moralo legitimirati stvaranje političkog kompromisa.” (Habermas, 1969:290-291) Pluralitet, ma koliko bio postavljen kao temeljno načelo liberalnih teorija, prema Habermasovu mišljenju, “izvor je opasnosti i sumnje u to da li iz njega ikada može proizaći jedan opći interes na takav način da bi u njemu javno mnijenje moglo naći svoj kriterijum.” (Habermas, 1969:294) Suvremenom političkom dijalogu nedostaje upravo onaj moment konsenzusa oko bitnih pitanja, koji je karakterizirao nastajanje građanske klase, a mogućnost kojeg je danas upitna. Habermas upravo stoga taj konsenzus traži u pojedinim partijama jer je i pretpostavka njihova egzistiranja kao političkih faktora minimalna doza homogenosti. Javnost koja čini takvu jednu partiju, bila bi , uvažimo li Keanovu podjelu na tri stupnja: makro ,mezo i mikro sferu , bila bi na najnižoj razini i stoga nije iznenađujuć Habermasov pesimizam. Problem veličine sfere koja pretendira nasljedovati onu koja se oformljivanjem javnosti nazivala javnom sferom sve je očigledniji i nemoguće je više govoriti o jedinstvenoj javnoj sferi. Iako bi se se na određenoj razini i mogle pomiriti teze oko pitanja javnosti između teorija Keanea i Habermasa, sfera koju Habermas još naziva javnošću sve je manja i ima tendenciju daljnjeg reduciranja, dok se Keanove šire sa svim onim elementima javne diskusije i konsenzusa, koji nestaju sa Habermasovom.

Pitanje uloge medija u suvremenom društvu nameće se kao ključno za razumijevanje procesa koji karakteriziraju samo društvo. Tehnološki napredak doveo je do usavršavanja postojećih i stvaranja novih medija, primjerice interneta, koji dovode ljudsku komunikaciju na jednu novu razinu. Ali napredak i usavršavanje ne vode nužno i povećanju kvalitete života čovjeka (o sreći nema smisla ni govoriti) kako je to vizionarski i naivno mislio Condorcet. Komunikacijskim mogućnostima medija za poboljšanjem, primjerice, političke diskusije, suprotstavljena je realna opasnost manipulacije i korištenja medija u propagandne svrhe.

Kako su stavovi pojedinih teoretičara medija bili, u većoj ili manjoj mjeri ideološki obojani, tako su i različitim dijelovima problema davali prioritet pred drugim te iste interpretirali na različit način. Ipak u temeljnim pojmovima postoji koncenzus kao i djelomično u opisu postojeće situacije, a glavne razlike i nesuglasice među različitim teorijama odnose se u ponuđenim rješenjima koja variraju od radikalnih, a koja zastupaju radikalniji predstavnici kritičkih teorija, do promjena koje bi se provele intervencijama unutar postojećeg sustava, a prijedlog su uglavnom liberalno orijentiranih teoretičara.

Prihvaćanje jedne od ovih teorija, pa i onih najradikalnijih poput Marcuseove stvar je osobnog stajališta i ideološke opredijeljenosti, jer svaka od njih počiva na specifičnom shvaćanju društvenih činjenica koje možemo, ali i ne moramo nužno prihvatiti kao objektivne. Ipak, svaki od načina interpretacija tih činjenica daje nešto širu sliku problema i otvara nova pitanja na koja tek treba dati odgovor.

Tami, Kanjeta–  Prezentacija

Oglasi

1 komentar

  1. Cini mi se da su habermasove teorije danas koliko zadovoljavajuce, toliko i nisu. kao sto je u tekstu receno, ovo je vrijeme neta, dakle vrijeme mogucnosti komunikacija i povezivanja i shodno tome participacije u medijskoj kulturi. medutim, iako danas hrpa ljudi ima svoje blogove, sajtove itd. i sl., fraze kao sto su “povecana demokratizacija” itd. vise su fiktivne negoli stvarne. zasto? mainstream mediji sa svojim specificnim profilom (kako forme tako i sadrzaja) imaju odredene karakteristike: jedni od drugih preuzimaju vijesti, povezanu su i nasiroko distribuirani te tako dopiru do masa. te iste mase u toj poplavi sadrzaja opet ostaju uglavnom pasivni konzumenit, a ako bas zele sudjelovati u stvaranju sadrzaja na tim medijima, ostaje im jedino poslati pismo citatelja jednom jutarnjem, ili na netu stavit koment (pri tome je vazno uociti da na gotovo svim vecim net portalima koment mozete staviti samo ako ste registirani, a registarcija je analogna politickim bodovima. u ovom slucaju ti bodovi sluze da se privuku oglasivaci i njima srodni…).
    ovdje se dakle radi o arhitekturi medija. ja mogu napraviti sajt koji je potpuno slobodan, kao recimo wikipedia, ili koji je potpuno kotroliran, dakle, da npr. mozete vidjeti samo naslovnicu i skracene vijesti, a ako zelite imati pristup cijelom sadrzaju, morate se pretplatiti ili nesto takvo. danas je arhitektura neta podijejeljena na ovakva 2 nacina. medutim, nekada je net bio potpuno slobodan. pema tome, mozemo zamisliti buducnost u kojoj ce net biti strogo kontorliran, u kojoj cemo blogove moci pisati samo ako imamo mjesecno 20 € za platiti ili sta ja znam. s druge strane, imamo srecu zivjeti upravo u vremenu kada jos uvijek imamo izbor. dali se registrirati na nekom iskonu i tako posredno podupirati komercijalizaciju i razvoj kontrolirane arhitekture, ili cemo se prikoloniti slobodnim arhitekturama poput wikipedije. isto tako, ako kao pojedinci kojima je dosta samo u prazno blebetati, zelimo raditi nesto ucinkovito, moramo istupiti iz pozicijie izoliranih pojedinaca, i jedni se s drugima umrezavati, komunicirati, ukratko, podrzavati. to je snaga mainstreama, ali ne samo njihova.


Comments RSS TrackBack Identifier URI

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s