„Pederi“ i predrasude

gay couple

 

Prastaro je i opće mnijenje da je homoseksualnost, muška i ženska, protuprirodna i društveno opasna pojava koju treba progoniti ili barem potisnuti i prikriti.
Izrazi “protuprirodno”, “bolesno”, “nastrano”, “perverzno” i sl. uobičajene su ideološke oznake, što uistinu djeluju kao zastrašujuće diskvalifikacije za sve kulturne činjenice koje se protive konzervativnom mentalitetu. Pri tome se posebno izraz “protuprirodno” upotrebljava veoma neobjektivno i selektivno: najprije se ne mari za antropološku istinu da je čovjek po definiciji izrazito neprirodno i protuprirodno biće, tj. biće koje sve više izbija iz prirodnosti i ništi prirodnost, te upravo tako stvara kulturu, a potom se protuprirodnim pogrdno označavaju samo činjenice koje nekome smetaju.
No, nije li već neprirodno i to, jer zaista u prirodi ne postoji, da se odijevamo, vladamo vatrom i jedemo kuhanu hranu? Nije li protuprirodno da ne komuniciramo samo vikom i gangom nego još i pismom, telefonom, Internetom i klavirskom glazbom? I da iz Europe za samo nekoliko sati dolijećemo u New York kako bismo možda vidjeli koloristike mrlje Jacksona Pollocka u Museum of Modern Art, pa se isto tako sutradan vračamo kuci? I da neplodna žena rada asistiranom oplodnjom, srčani bolesnik dobiva umjetno srce, a invalid juri brzinom motornog vozila? U bogatijim društvima ljudski život je pred par stoljeća trajao prosječno 40-ak godina, a danas protuprirodnim djelovanjem kulture traje oko 70 godina.

Te i tolike druge kulturne tvorevine, sve zaista protuprirodne, nitko neće ocijeniti kao neprihvatljive. Međutim, konzervativcima su prirodni i prihvatljivi osvajački ratovi, bogaćenje na tuđem radu, rasna i nacionalna nejednakost, podcjenjivanje i izrabljivanje žena ili nametanje “prave” vjere – iako ima i odviše razloga da se sve to ocijeni protuprirodnim i neprihvatljivim. Isto tako, bila bi prirodna i neupitna vladavina tolikih državnih, porodičnih, vjerskih i stranačkih idiota koji unesrećuju i izbezumljuju narode (o psihopatologiji političara piše M. Berger: “Skriveno ludilo ljudi vlasti”, 1993.), kao i doktrine koje takve vladavine opravdavaju. Ali konzervativci svih boja, od desnice do ne malobrojnih liberala i socijalista, složni su u tome da je homoseksualnost jedna protuprirodna nastranost – jer je, dekretiraju oni u izrazito biologističkom stilu, “prava” ili “prirodna” spolna ljubav moguća samo u odnosu muškarca i žene radi razmnožavanja. To što nekih 10 posto ljudi u današnjim emancipiranim društvima živi ili želi živjeti svoju spolnost i ljubav protiv takvog ideološkog dekreta nije dovoljno da bi oni napustili svoje uistinu suludo uvjerenje da su svi ti ljudi bolesnici ili pokvarenjaci.

Ako homoseksualnost jest protuprirodna pojava, ona je to zacijelo u manjoj mjeri od Mozartova koncerta, od nomenklature tucanja iz Kama Sutre i od svemirskog raketnog plana „Shuttle“. Naime, znamo iz istraživanja etologa da istospolnih odnosa ima ponegdje i u neljudskoj prirodi, nadasve kod razvijenijih životinja poput čimpanza bonobo i dupina, a s raznovrsnim funkcijama – od kojih su čini se glavne igra i obaranje napetosti u smislu „Make sex, not war“. Ipak, najveća je nevolja konzervativnih homofoba nesposobnost razumijevanja i prihvaćanja kulturološke činjenice da su raširena homoseksualnost i druge spolne nekonvencionalnosti (pitajte mlade i starije o njihovim erotskim inovacijama!) nužni izrazi civilizacijskog procesa otprirodenja Homo sapiensa. Zato je istospolna privlačnost najčešća ili barem manje skrivena u manjinama kulturnih elita, koje se i lakše odvajaju od vladajućih dogmi i strahova, pa su tako „protunaravnu ljubav“ prakticirali Solon, Perikle, Sokrat i Platon, Michelangelo, Leonardo i Caravaggio, mnogi u skrovitosti srednjovjekovnih dvoraca i samostana (J. Boswell: Christianisme, tolérance et homosexualité, 1985.), Oscar Wilde, Whitman, Proust, Verlaine, Rimbaud, Cajkovski, Virginia Woolf, Valentino, Wittgenstein, Thomas i Klaus Mann, Gide, Cocteau, Visconti, Pasolini, Nurejev, Marguerite Yourcenar, Michel Foucault, Yukio Mishima, Fassbinder, Susan Sontag.
Što se tiče “društvene opasnosti” ove spolne prakse, od Akvinskog do današnjih homofoba, kaže se da je to bolest ili porok što prijete moralnom poretku zajednice. Na stranu ideologičnost suda o bolesti i poroku, zaključak je zapravo djelomično točan – jer svaka spolna (i politička, vjerska, znanstvena itd.) sloboda, različitost i neposlušnost zaista dovodi u pitanje odnose gospodstva iz vrste Padre – Padrone – Padreterno u mjeri koliko se oni temelje i na spolnoj prisili. Ali, izvan te moralne subverzije, koja ima značajne kulturne uloge, homoseksualnost nikada u povijesti nije bila neka osobita društvena opasnost, pogotovo bilo kakav istaknuti kriminogeni uzročnik, dok su na primjer Neron, Atila, Napoleon, Staljin, Hitler, Truman (od Hirošime) i silno mnoštvo sličnih vrhunskih zločinaca, sve do današnjih balkanskih šovinističkih voda i egzekutora, bili uglavnom normalni heteroseksualci.
Već je Freud rekao da homoseksualnost “nije prednost, ali ni nešto čega se treba stidjeti: nije porok, ni degradacija, niti bolest“. Ipak, na Zapadu je tek u posljednjim desetljećima, nakon toliko stoljeća pravnih progona, dobrovoljna homoseksualnost medu odraslima (dakle, ne prisilna i s djecom) prestala biti krivično djelo, pa je tako i u jugoslavenskom zakonodavstvu 1977. ukinut delikt „protuprirodnog bluda“ između muškaraca (lezbijstvo je oduvijek pravno ignorirano, kao dobar primjer pozitivne spolne diskriminacije). A danas su opet na redu znatno teži zadaci uklanjanja drugih načina isključivanja i još uvijek široko rasprostranjenog neprijateljstva prema homoseksualcima – koji se bez osobitih društvenih reakcija vrijeđaju kao “pederi”, slično „ciganima“, dok su npr. „crnčuge“ i „čifuti“ već općenito proskribirane uvrede. Tu djeluju ponajprije sami ugroženi, medu ostalim i tako što svrhovitim ekshibicionizmom izlažu na ulicama svoj Gay Pride, a zatim i civilne udruge za ljudska prava. I već vidimo da se Anglikanska crkva javno ispričava (1991.) zbog svojega udjela u širenju spolnih predrasuda, da Vrhovni sud SAD-a (1996.) zabranjuje svaku diskriminaciju homoseksualaca, da u Blairovoj vladi rade četiri deklarirana gay-ministra, da Parižanima i Berlincima ne smeta gradonačelnik homoseksualac… Ljudi postupno shvaćaju da je stvar osobne slobode i društveno irelevantno, slično načinima religioznosti/nereligioznosti, tko koga ljubi i na koji način ljubi.
I da neozbiljnosti, grubih igara, nasilja i nepoštovanja ima jednako u heteroseksualnim i u homoseksualnim odnosima, a i da mnoge bračne i druge veze heteroseksualaca nisu čvršće i moralnije od homoseksualnih veza.

Ostaje otvoreno i u prvom planu bioetičkih promišljanja pitanje djece. Jer, nakon što su naprednije demokracije počele de facto ili de jure priznavati homoseksualnu zajednicu (u Danskoj i Nizozemskoj brak, u Francuskoj pravni status PACS zajedničkog života, općenito njeno toleriranje), sada neizbježno nadolaze psihološke, moralne i pravne dileme oko želje homoseksualnih parova da imaju djecu. Zakonodavci još odbijaju da se tim parovima priznaju prava na umjetno oplođivanje i na usvojenje, polazeći od pretpostavke da samo heteroseksualna porodica s „mamom” i tatom“ može jamčiti cjeloviti razvoj djeteta. No životna zbilja stvara svoja rješenja protiv moralne i juridičke većine, i to takva rješenja koja nije moguće spriječiti i ignorirati. Prvo, žene i muškarci usvajaju djecu, tamo gdje to mogu činiti kao samci, ne izjavljujući da žive u homo-zajednici. Drugo, žene i muškarci donose u homo-zajednicu djecu iz svojih ranijih bračnih i izvanbračnih odnosa. I treće, žene u lezbo-zajednicama postižu prirodno ili umjetno začeće, bilo u “kućnoj radinosti” s muškim prijateljima, kao što se računa za oko 20.000 slučajeva u Nizozemskoj, bilo ilegalno u klinikama ili legalno u zemljama koje dopuštaju, kao Belgija, umjetnu inseminaciju neudanih žena. Pri tome, pokazuju ispitivanja, homoseksualni parovi obično računaju s tim, predviđajući buduće probleme, da će dijete moći saznati, ako želi, tko su mu biološki roditelji.
Psiholozi su jako podijeljeni u ocjenama tih novih obiteljskih situacija s obzirom na budućnost djece, ali iz podataka kojima se već raspolaže izvjesno je barem to da frustracije i mentalna ravnoteža djece s istospolnim roditeljima nisu teže od psihičkih stanja djece loših i propalih brakova. Zacijelo je u pravu psihoanalitičar koji u „Le Nouvel Observateur“ od 22. VI. 2000. reče da će se posljedice takvog obiteljskog odnosa moći potpuno očitati tek u njihovim zrelim godinama.
Jesu li i koliko protuprirodnosti kulture u pojedinim odnosima društveno opasne i moralno neprihvatljive, o tome ćemo zaključivati i sporiti se, kao što se oduvijek činilo, iskustvenom metodom pogotka i promašaja te polazeći od različitih vrijednosnih osnova. Ali sada možda još i uz novi princip predostrožnosti (prekaucije), koji se suvremenoj etici naprosto nameče, vidjet ćemo drugom prilikom, zbog izuzetno velikih tehnoloških i voluntarističkih rizika postmoderne civilizacije.
Kako stojimo danas s pravima homoseksualne manjine u Hrvatskoj (o kojoj iz naše prošlosti, znakovito je, gotovo ništa ne znamo), o tome bi za početak trebali nešto reci sami njezini protagonisti.

Oglasi

1 komentar

  1. Ja predlazm da svi mskarci postanu homosexualci i sve zene lezbe,biti heterosexualan i nije neka zabava,naime,muskarci i zene se uopce vise ne razumiju i ne vidim razlog da djele zivote. Ako se misli da je zenama ostalo dovoljno muskaraca samo zato jer su heterosexualni varate se,mi nemozemo naici ni na jednog kojem internetski pornosadrzaj nije isprao i ono malo mozga sto ste imali. Sve se svodi na to da danasnji heterosexualni muskarac nema pojma kako se radi hopa-cupa … oni to prekopiraju od “roka” iskreno mislim da bi bil bolji homosexualci nego sto ce ikada biti zenski ljubavnici.


Comments RSS TrackBack Identifier URI

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s