Moj grijeh, moj grijeh, moj malolijetni grijeh!”

dv8150331.jpg

Ako nešto volim, onda je to kada se tako hvaljena i bogoslužna crkva počinje vrpoljiti, kada više ne zna kamo sa sobom. Uživati u njenom bivanju u kutu u koji je stjerana radi „greške“ koju je napravio jedan od njezinih predstavnika. Naslađivati se njenom, uvjetno rečeno, petnaest minutnom panikom kada stvarno ne znaju što učiniti.
Zašto samo petnaest? Ako pogledamo realno i činjenično stanje cijele situacije, koliko god se „grijehova“ nakupilo u njihovim tako bezgrešnim i požrtvovnim „životopisima“, uvijek postoje načini da se isti eliminiraju ili zataškaju onako kako to samo crkva zna i umije. S obzirom na višestoljetnu „tradiciju“ slučajeva pedofilije u crkvenim krugovima, nije ni čudo da se znaju nositi i sa tako „malim“ problemima. Jer znaju se oni nositi i sa znatno većim. O da… Znatno, znatno većim problemima pogledamo li, naravno, par stotina godina u nazad i lagano pročešljamo njihovu listu djela i nedjela.
Ma da ću ja ovdje pokušati držati se trećeg tisućljeća. Naši dragi dežurni svećenici-pedofili za oltarom, više su se no potrudili ne bi li i tih sedam godina ispunili groteskom, skandalima, i perverzijom koju smatram toliko bolesnom da je se ne bi smjelo opisivati toliko rječito kada se o tome obavještava javnost, već tome pristupiti nešto suptilnije radi njezinog partikularizma, koji ju kao takvom čini više no gadljivom i svrstava u nešto najodvratnije što ljudski um uspije manifestirati.

Krenemo li od činjenice kako se ovdje radi o ljudima koji su blagoslovljeni od strane hijerarhijski moćnijih svećenika ili institucije, dobivamo osobu koja ima pravo propovijedati, služiti narodu u slučaju duhovne nesigurnosti (što god to značilo), i zavjetovanu na to da će slijediti i prenašati ljudima Isusov nauk kao takav.
Tu se naime postavlja pitanje na koje je prilično teško dobiti suvisao odgovor. Odakle takvim „čistim“ dušama, tako bezgrešnim popovima i služiteljima Boga samog, takova umna serviranja koji ih ponuka na to da dječačiće „nauče“ pravo značenje rečenice: „Dođi da ti čika da bonu“? Što je to što im stvori „prekidač“ za ulazak u zemlju snova, u koju uđu kada gurnu penis u usta desetogodišnjaka ili u njegov anus?
Nailazio sam na razne imbecilne odgovore koji su opravdavali takve činove. Jer vjerovali vi meni ili ne, postoji opravdanje za silovanje petero dječaka u kontinuiranom vremenskom razdoblju. Dječaka koji imaju od 10 do 12 godina, pa nekad i manje. Opravdanja tih činova su uglavnom iznesena od crkve same ili njezinih ovčica koji vjerno i slijepo slijede sve što im na nedjeljnoj misi izgovori svećenik koji se je pola sata prije same mise „olakšao“ nad djetetom, ne bi li u ovom slučaju razbio tremu.
Izgovori takvih postupaka su u većini slučajeva budalaštine koje od prilike sliče ovome: „.. pa što je tu čudno, i oni su ljudi, a ljudski je griješiti..“ (?!). Shodno tome, meni se kao običnom čovjeku, takvom izjavom odašilje poruka kako i ne bi bilo tako strašno da „prasnem“ susjedovog sina koji je nedavno navršio osam godina, kada si to može dozvoliti osoba koja zapravo ima zavjetovanim celibatom zabranu jebanja, u opće.

Psihološki gledano, vrlo se lako da razaznati kako se u ovom konkretnom slučaju radi o poremećaju. Oni su osobe niske socijalne zrelosti, niskog samopoštovanja i kontrole poriva, slabih socijalnih vještina te su često kruto religiozni i moralni (šatro). Među psihoanalitičkim hipotezama česte su neseksualne osnove seksualnog zlostavljanja djece: idealizacija djetinjstva, potreba za nadmoći, onesposobljavajuća anksioznost vezana za seksualne odnose s odraslom osobom te osjećaj socijalnog i profesionalnog neuspjeha u svijetu odraslih.
Iako sam na samom početku naveo kako se pedofilija može klasificirati kao najgnjusnija umotvorina koja se može manifestirati, postoje podvojena mišljenja o samom činu, odnosno, postoje teze koje pedofiliju ne svrstavaju u poremećaje, niti zakonom zabranjene „postupke“. Tvrde tako oni, kako se ovdje radi o čistoj ljubavi spram djeteta koji tu ljubav uzvraća (?!)… Kako dijete od 8 godina može uzvraćati ljubav, to vjerojatno samo oni znaju. Vjerojatno tokom felacia „osjete“ kako se tu ne radi o standardno pušenju kurca, već o pušenju puno dubljeg značenja.

No, kolika god objašnjenja i izgovora, psiholoških gledišta i hipoteza bilo, ovdje se ne radi o „standardnim pedofilima“, već o bogoslužnim svećenicima, pa se čin kao takav znatno delikatnije tretira, ako se to kao takvo može nazvati. Jer jednom otkriveni svećenik-pedofil, provede 12 sati u istražnom zatvoru ili u postaji na ispitivanju gdje sve „točke optužnice“ poriče. Nakon toga slijedi intervencija crkve same. Najmoćnije institucije na svijetu, u opće, koja dotičnog popa uzme pod svoje okrilje, i za kojega se više nikada ne čuje. Jer kako sam naveo, crkva je tokom stoljeća demonstracije takove tradicije, prilično ispraksirana kada je riječ o zataškavanju i eliminiranju dokaza koji bi mogli na istu bacati loše svjetlo, i u građana izazvati sumnju…

Tako da se na samom kraju opet vračam na početak. Svećenici su nedodirljivi radi njihove hijerarhijske poziciji u ovom šabloniziranom društvu. Oni su takvi kakvi jesu, i uvale li kad-kad ruku u gaćice sedmogodišnjaka, i nije tako strašno. Ipak radi se tu o božjim ljudima i njegovim P. R.-ovcima. (?!)

Na nama je jedino da odlučimo, hoćemo li slati djecu na vjeronauk ili zadavati im obavezu služenja svećeniku kao ministranti.
A za ostalo će se oni pobrinuti. I to svojski pobrinuti…

Oglasi

Komentiraj

Nijedan komentar do sada.

Comments RSS TrackBack Identifier URI

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s