Globalizacijska “eklipsa” II. dio

globalisation2.jpg

 

Hvala Vam što ste došli. Danas ću ja biti vaš ludit. Ili, točnije, zagovornik ludita koji si je uzeo u zadatak obraniti njihov nepopularan i protuslovan stijeg. Zbog vremenskog ograničenja, naglasak će biti više na širini, nego na dubini izlaganja. Ipak, nadam se da to neće ugroziti možebitnu uvjerljivost ponešto općenitih napomena koje slijede.

Čini mi se da živimo u jalovom, osiromašenom, tehnološki sveposredovanom svijetu i da su ta obilježja međusobno povezana. Tehnologija se smatra produžetkom čula; čini se, međutim, da – protivno spomenutoj tvrdnji – ta proteza u konačnici uzrokuje otupljivanje i atrofiju čula. Tehnologija današnjice nudi rješenja za sve probleme na svim područjima. Gotovo da je nemoguće naći jedno pitanje na koje tehnologija ne nudi odgovor. Ono što se pritom od nas traži jest da zaboravimo na činjenicu da je upravo tehnologija stvorila sâm problem za koji nam u povratnome smislu nudi rješenje. Sve što je potrebno jest još malo tehnologije. To je poruka koju nam tehnologija neprestance šalje. Rezultati su danas vidljiviji nego ikada.

Kako su sve sastavnice društva spojene s računalom, izobilje računalnog svijeta nudi svakovrsne sadržaje, blagodat svedostupnosti, a ipak – kako je zapisao Fredric Jameson – živimo u društvu koje je najstandardiziranije u povijesti.

Predlažem da promotrimo stvari s gledišta sredstava i ciljeva, pod pretpostavkom njihove bitne jednakovažnosti. Prema uvriježenom mišljenju, tehnologija je neutralna, puko oruđe čije značenje i vrijednost potpuno ovise o načinu uporabe. Time ona krije svoje ciljeve, skrivajući se iza vlastitih sredstava. Ako nema mogućnosti da spoznamo njezinu bît, unutarnju logiku, povijesnu ukorijenjenost i sve ostale dimenzije, ono što nazivamo tehnologijom izmiče svakoj prosudbi. Mi općenito prihvaćamo etičku pretpostavku prema kojoj manjkavim i nevaljalim sredstvima nije moguće ostvariti valjane ili dobre ciljeve; postavlja se, međutim, pitanje kako doći do jasne prosudbe ciljeva bez poznavanja sredstava? Bez razmatranja bîti i temelja, takvo što jednostavno nije moguće. Osobno nisam pristalica klišeja. Optika sredstava i ciljeva u bitnome smislu ima moralnu osnovu koja je svakako valjana i, nadam se, ne može biti klišej.

U svrhu dodatnog rasvjetljavanja samog slučaja, moguće je navesti niz ljudi ili slučajeva. Marx je, primjerice, od samog početka pokušavao odgovoriti na pitanja: što je tehnologija, što je proizvodnja i što su sredstva proizvođenja te je, poput mnogih drugih, zaključio da je osnova svega podjela rada. Utoliko se čini bitnim ukazati na važnost i negativnost podjele rada. Marx se, međutim, od te banalnosti – koja vrlo rijetko postaje predmetom ozbiljnijeg razmatranja – okrenuo bitno drugačijim pitanjima kao što su, primjerice, koja klasa posjeduje i kontrolira tehnologiju i sredstva proizvođenja ili na koji način razvlaštena klasa, proletarijat, treba oduzeti tu tehnologiju buržoaziji. Taj je naglasak bitno različit od razmatranja i vrednovanja tehnologije te upućuje na autorovo napuštanje ranijih interesa.

Marx je nesumnjivo smatrao da je tehnologija pozitivno dobro. Ljudi koji danas govore da je ona tek puko neutralno oruđe i da se sve svodi na pitanje instrumentalne uporabe tehnologije, doista vjeruju da je tehnologija nešto pozitivno. Oni su, međutim, bitno lukaviji jer reći da je tehnologija neutralna, znači izbjeći opasnost provjeravanja istinitosti tvrdnje da je riječ o nečemu pozitivnom. Drugim riječima, bilo da tvrdite da je negativna ili pozitivna, morate odgovoriti na pitanje što je tehnologija. No, kažete li da je tehnologija neutralna, razmatranje tog pitanja biva potisnuto u drugi plan.

Dopustite mi da spomenem jedan navod koji mi često pada na um, jedan vrlo pregnantan navod što ga je iznio briljantni matematičar – ali nije riječ o Tedu Kaczynskom. To je britanski matematičar, Alan Turing, a neki od vas zasigurno znaju da je on postavio niz teoretskih osnova računarstva tijekom 1930-ih i 40-ih godina. Vrijedi također spomenuti da si je Turing sredinom 50-ih godina oduzeo život zbog optužaba na račun njegove homoseksualnosti, slično napadima na Oscara Wildea. U svakom slučaju, napomenuo bih – ne želeći pritom obezvrijediti tragične posljedice autorove homoseksualnosti – da si je Turing oduzeo život tako što je jabuku umočio u cijanid i odgrizao komad, a to me nagoni na pomisao o zabranjenom voću i drvetu znanja, te se pitam nije li nam htio nešto poručiti, uzmemo li u obzir rezultat tog čina. Tim činom dobili smo rad, zemljoradnju, bijedu i tehnologiju. Pada mi na um i ime Apple Computers. Zašto su upotrijebili jabuku? Sve je to pravi misterij.

Vratimo se nakon ove digresije navodu koji sam spomenuo. Na sredini teksta što ga je 1950. napisao za časopis Mind, Turing je rekao: Vjerujem da će se do kraja stoljeća uporaba riječi u velikom dijelu obrazovane populacije toliko izmijeniti da će čovjek moći govoriti o mislećim strojevima, a da pritom ne očekuje bilo kakvo osporavanje. Ono što mi se u tom iskazu čini bitnim jest da autor ne govori kako ćemo do kraja stoljeća imati računalne strojeve (u to vrijeme još se govorilo o računalnim strojevima) koji će biti tako napredni da će ljudi bez ikakva problema prihvaćati mogućnost mislećega stroja. On kaže, … uporaba riječi u velikom dijelu obrazovane populacije toliko će se izmijeniti.

Iako se moje čitanje vjerojatno razlikuje od onoga što je autor imao na umu, sve je to ipak vezano uz pitanje međupovezanosti društva i tehnologije. Mislim da je on bio u pravu; ponovno ističem, ne stoga što je umjetna inteligencija – koja se u njegovo vrijeme, dakako, nije tako nazivala – toliko napredovala. Prema mome skromnom mišljenju, razvoj umjetne inteligencije zapravo nije opravdao njegove ambiciozne tvrdnje. Neki se ljudi vrlo ozbiljno bave tim pitanjem. Postoji, štoviše, nevelika ali vrijedna literatura koja razmatra pitanje osjetilnosti računala i mogućnost njihova života. Čini mi se ipak da razlog tome nije visok stupanj razvoja umjetne inteligencije. Početkom 80-ih se puno govorilo kako je Umjetna inteligencija samo pitanje trenutka, no iako nisam veliki stručnjak za to područje, čini mi se da stvari nisu daleko odmakle. Računalo je, doduše, sposobno odigrati dobru partiju šaha, ali ostale razine su mu još izvan dosega.

Mislim da se promjenu u percepciji računala može objasniti izobličenjem što ga je uzrokovalo otuđenje golemih razmjera u proteklih pedesetak godina. To je razlog zbog kojeg neki, a nadam se da ih nema mnogo, razmišljaju o mogućem životu računala.

Kad je riječ o njihovim mogućnostima, čini mi se da je s obzirom na sužavanje razlike između ljudi i strojeva – u smislu u kojem postajemo sve više strojoliki – puno lakše govoriti o čovjekolikim strojevima. Ne bih želio zvučati odveć dramatično, ali mislim da se ljudi sve češće pitaju je li ovo što imamo život ili samo činimo određene kretnje? Što se događa? Je li život potpuno isisan? Zar je moguće da njegova građa, njegove vrijednosti i sve ostalo što ga čini životom jednostavno nestaje? Da bi se odgovorilo na ta pitanja, trebalo bi nam puno više vremena, ali u svakom slučaju smatram da napredak tehnologije ipak nije presudan. Ako strojevi mogu biti ljudski, onda ljudi mogu biti strojevi. Ono što je uistinu zastrašujuće jest sužavanje razlike među njima.

Kapital je sve više tehnologiziran. To je također posve očevidno. Ljudi koji misle da se sve svodi na surfanje Internetom i razmjenu e-mailova s vašim rođakom u Italiji ili nešto slično tomu, očito zanemaruju činjenicu da je temeljna funkcija računala razmjena kapitala. Računalo omogućava brže transakcije, brže kretanje roba itd. To gotovo ne treba naglašavati.

Vratimo se, ipak, spomenutom pitanju o pomicanju temelja čitavoga područja te najčešće neprimjetnoj promjeni u načinu na koji shvaćamo tehnologiju, kao i vrijednosti koje joj pripisujemo. Freud je zapisao da će potpuni ostvaraj civilizacije donijeti univerzalnu neurozu. Ako čovjek malo bolje razmisli, sama ta izjava može zvučati odveć smiono. Ipak, ono što vidim oko sebe prilično me uznemiruje.

Razmatranja provedena u nekim od najrazvijenijih zemalja svijeta pokazuju da se postotak teških depresija udvostručuje svakih deset godina. Mogu samo zaključiti da ćemo, uz sve one ljude koji se hrane antidepresivima kako bi preživjeli dan, i mi vrlo skoro činiti isto. Čovjek se ne može tek tako isključiti iz ove strašne jednadžbe. Želimo li naći načina da se taj trend zaustavi, jasno je da to neće biti moguće bez jedne cjelovite promjene.

To, međutim, nisu jedini problemi. Suočeni smo sa značajnim padom pismenosti. Razlozi tog kretanja čine se nejasnima, ali stvari postaju jasnije ako imate na umu da se ljudi u biti polako okreću od nečega što je izgubilo svako značenje. Tu je i eksplozija višestrukih ubojstava. Čak i u nasilnoj zemlji kakva je SAD, takve su pojave prije nekoliko desetljeća bile vrlo rijetke. Sada se virus širi diljem svijeta. Gotovo da nema novinske naslovnice na kojoj nećete naići na spomen kakva užasnog pokolja u McDonald’su, u školi, negdje u Škotskoj ili na Novom Zelandu, kao i u Los Angelesu ili bilo gdje u Sjedinjenim Državama.

Rancho Santa Fe. Ime vam je vjerojatno poznato iz tiska. U središtu priče je žena koja je dugo vremena bila pripadnicom lokalne skupine nazvane Heaven’s Gate (Rajske dveri). Možda sam luda, ali svejedno mi je. Ovdje sam već 31 godinu i vani za mene nema ničega. Mislim da ta izjava vrijedi za velik broj ljudi koji zure u prazninu, a ne samo za članove kulta.

Suočeni smo, dakle, s krizom unutarnje prirode, potpunim raščovječenjem skopčanim s krizom izvanjske prirode ili očitom ekološkom katastrofom. Ne brinite, neću vas zamarati potonjom; svi nazočni upoznati su s bitnim obilježjima te katastrofe, ubrzanim izumiranjem vrsta, itd. U Oregonu, primjerice, prirodne, izvorne šume gotovo su potpuno nestale; lososi su na rubu izumiranja. Svi to vrlo dobro znaju. A čitav je proces dodatno ubrzan razvojem tehnologije i svime što taj razvoj podrazumijeva.

Mislim, međutim, da se u posljednjih 20-ak ili 30-ak godina dogodilo nešto što ima goleme implikacije, a ipak nije osobito poznato. Dogodila se sveobuhvatna revizija akademskih zamisli o tome kakav je doista bio život izvan civilizacije. Jedna od temeljnih ideologijskih osnova civilizacije, religije, države, policije, vojske i svega ostalog, jest pretpostavka o krvožednim, užasnim, neljudskim uvjetima života prije civilizacije. Te uvjete valja ukrotiti, prepraviti itd. Riječ je o Hobbesu. Riječ je o čuvenoj ideji da je predcivilizacijski život bio opak, brutalan i kratak, a iz koje slijedi da je za spašavanje čovječanstva iz okova straha i praznovjerja, za njegovo izvođenje iz užasnih uvjeta u svjetlost civilizacije, potrebno učiniti spomenute stvari. Potrebno je, piše Freud, prinudno odricanje nagonske slobode. To se jednostavno mora učiniti. To je cijena.

U svakom slučaju, to se poimanje pokazalo posve pogrešnim. Postoje, dakako, neslaganja oko pojedinih dijelova nove paradigme, nekih detalja, i mislim da većina literature ne izvlači do kraja one najradikalnije zaključke. Ipak, od ranih 70-ih pojavila se bitno različita slika života koji se događao na Zemlji dva milijuna godina prije javljanja civilizacije, razdoblja koje je okončano prije približno 10.000 godina, što i nije osobito dug period.

Pretpovijest, prema novoj paradigmi, obilježavaju inteligencija, egalitarnost i dijeljenje, vrijeme za odmor, visok stupanj spolne jednakosti, krepkost i zdravlje, te izostanak dokaza o mogućem organiziranom nasilju. To je uistinu zapanjujuće. To je doslovno potpuna revizija. Dakako, i dalje smo okruženi prizorima iz crtanih filmova u kojima pećinski čovjek odvlači ženu u spilju, riječ Neandertalac još označava nekoga tko je nasilan i nečovječan itd. No, stvarna se slika posve izmijenila.

Dokaze, naime, nalazimo na zgarištima vjerojatno privremenih naseobina. Kad biste samo oko jedne vatre našli hrpu različite hrane, s pravom biste mogli zaključiti da su poglavica i svi ostali imali puno manje. Ako, međutim, svatko ima otprilike jednaku količinu svega, može se govoriti o uvjetima jednakosti – a nigdje nisam naišao na osporavanje tog njegova zaključka – da je prije najmanje milijun godina Homo imao inteligenciju jednaku onoj današnjega odraslog čovjeka. Netko će možda reći, u redu, čak i ako je tadašnji život bio ružičasta prethodnica kulture, naši daleki preci bili su prilično glupi s obzirom na to da nisu bili sposobni ustanoviti zemljoradnju, hijerarhiju i sve druge divne stvari. No, ako to nije točno, stvari počinjete gledati bitno drugačije.

Pravo pitanje je, međutim, zašto su se ljudi uopće počeli baviti zemljoradnjom? Ili, točnije, zašto su domislili civilizaciju? Zašto su počeli s razvojem tehnologije zasnovane na podjeli rada? Ako je nekoć postojala tehnologija – da se tako izrazim – koja nije bila zasnovana na podjeli rada, tada to ima uistinu nevjerojatne implikacije i nagoni me na pomisao o mogućem povratku u to stanje. Možda bismo se mogli iznova povezati s višim stanjem koje mi se nadaje kao stanje bliskosti sa stvarnošću, stanje bitne cjelovitosti.

U svakom slučaju, svoje sam izlaganje počeo ukazivanjem na jednu elementarnu pogrešku – barem je ja takvom smatram – u shvaćanju tehnologije. Riječ je o tome da tehnologija nikako nije neutralna, niti je puko oruđe na neki način odvojeno od mjesta što ga ima u društvu, s kojim se usporedno razvija kao njegov dio. Druga ili sljedeća vezana je uz prigovore tipa: u redu, može se o tehnologiji pričati što se hoće, ali ona je ipak tu, nužna i neizbježna, pa nema nikakva smisla trošiti riječi na tu temu. Tehnologija, međutim, nije neizbježna. Neizbježna je samo ako ne učinimo ništa. Neizbježna je ako ćemo samo pasivno promatrati što se zbiva. Izazov koji je pred nama, posve je očit. Nezamislivo će se dogoditi. Zapravo, već se događa. A ako ćemo imati budućnost, bit će to zato što smo se suprotstavili tehnologiji, zato što smo krenuli u ostvarivanje drugačijeg nacrta i odlučili joj stati na kraj.

Uvjeren sam, također, da ćemo u toj mogućoj budućnosti bitno drugačije razmišljati o tome tko su pravi kriminalci i je li Unabomber zapravo bio sličan Johnu Brownu. Drugačije ćemo razmišljati o tome tko nas je, poput Johna Browna, pokušavao spasiti.

Oglasi

Komentiraj

Nijedan komentar do sada.

Comments RSS TrackBack Identifier URI

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s