Muzej groteske i obscenosti

homless

Zagrebački željeznički kolodvor mi je jedno od najdražih mjesta u Zagrebu. Vjerojatno mislite kako nisam baš normalan i kako su kemikalije koje koristim već uzele svoj danak. Ali, ako malo razmislite, pa zar to nije sjajno mjesto gdje više nego realno možete svjedočiti opscenosti koju živimo. Tamo ima svega. Od javnog WC-a za koji morate odvojiti tri kune kako bi se popišali, i uz to dežurni voajer, koji je uvijek unutra, gleda u vaš kurac, pritom masturbirajući, do male kapelice pred kojom je drveni štand na kojem su stotine besplatnih letaka i kratkih izdanja lijepih boja koje vas pozivaju da se pridružite Isusu i njegovoj družini, te time „obogatite“ svoj život uvjeravajući se kako poslije ovog pakla koji živite, ipak bude „raj“ gdje ćemo svi trčkarati po cvjetnim livadama, okruženi svim stvorenjima koje je Bog načinio i koje se međusobno slažu (!?).
Je li uviđate kontrast? Kad kažem kontrast ne mislim na Kapelicu i WC, već na boje. Jer WC i kapelica se ne razlikuju nešto previše što se tiče njihove namjene. I jedna i druga prostorija imaju istu namjenu: doći posrati se ili popišati, to platiti i kasnije nastaviti svojim putem. Jer kapelica tome i služi. Pa tako i WC.
U kapelicu uđete, izvalite, u ovom slučaju u verbalnom obliku, gomilu sranja, ubacite par kuna u njihovu kutijicu kao milodar, jer crkva jadna nema dovoljno novaca, pa tim kunama kojima otkupite grijehove – gomilu sranja – ju financijski potpomognete i izađete s tom nekom vrstom olakšanja. A isto tako se dešava i u WC-u. Uđete, u ovom slučaju doslovno izvalite gomilu sranja ili se popišate, platite i tako jednako s olakšanjem izađete.
Time dolazim do zaključka kako je stvarno jedina razlika koju zamjećujem u tim prostorijama, ona u interijeru. Kao što sam već naveo, u bojama. Pa tako u toj cijeloj priči mislim da je tu ipak najviše profitirao voajer u WC-u. On je dao tri kune i satima gleda kurčeve užurbanih „mušterija“, između ostalih i mojeg, koje se dođu olakšati pa zatim odu. Svako svojim putem

Ima na zagrebačkom kolodvoru još štošta zanimljivog za vidjeti i doživjeti. Recimo, sigurno ćete vidjeti teturajućeg pijanca, koji alkoholnim zadahom prilazi svima tražeći ih par kuna za „kartu“. Pa imate veliki broj beskućnika i beskućnica, koje su većinom starije dobi, koji po danu spavaju na klupama jer su umorni od noći kada su tražili ostatke po kantama za smeće kraj obližnjeg kioska brze hrane jer im je neugodno to raditi po danu. Ima i podosta Roma koji prose ili džepare turiste u prolazu koji ne znaju za njihove trikove. Uvijek je barem jedan Željezničar koji se dere iz sveg glasa, dobacivajući kolegi koji je udaljen od njega dobrih pedeset metara, neku blesavu foru, ne bi li time uspio izazvati efekt, pravog mačo, uniformiranog muškarca kojeg bi trebale zgodne usamljene žene primijetiti. Nađe se tu, također barem jedan, koji priča sam sa sobom ili svima „nama“, vičući stvari koje su nekad potpuno nepovezane i upućuju na očitu šizofreniju, ili nekad imaju toliko zastrašujućeg smisla da vam se ledi krv u žilama.

No, od svega su mi najdraži dežurni homoseksualci i prostitutke koji su već inventar našeg starog dobrog zagrebačkog kolodvora. Ima nešto u tim ofucanim kurvama kojima je prosjek godina oko četrdeset i pet, i pederima koji su mahom maloljetni i za uslugu pušenja kurca traže naknadu od sto kuna. Ima nešto u njima. Ako ništa drugo, ima one iskrenosti kojom odišu, izdvojimo li smrad kojeg pokušavaju prekriti prejakim parfemom. Oni su tu. I svjesni su sebe kao i onoga što čine. Ne skrivaju se iza neke maske, već otvoreno daju do znanja kako su za „trošenje“ i toga se ne srame. Upućeni su u sve mračne kutke u blizini kolodvora gdje ga, ili ju, možete izjebati, a da vas nitko u tome ne ometa. Osim naravno ako ne nadoplatite pa imate opciju da vas voajer iz WC-a može gledati kako jebete ili kako vam netko puši kurac, ne bi li time dobili osjećaj nadmoći jer to činite pred auditorijem.

Jednom sam prilikom, čekajući vlak za doma koji je prilično kasnio ušao u onu staru birtiju, koja „kao“ ima funkciju i restorana, premda od kad znam za kolodvor nisam nikada vidio da netko tamo jede. Što i nije neka spektakularna vijest, ako uzmete u obzir da su gosti i stalne mušterije, ljudi koji zapravo „žive“ na kolodvoru, tako da i nema neke invitacijske poruke koja bi vam trebala otvoriti apetit, a tako ni meni, koji svojom vrlo uskom lepezom izbora, ne nudi izbor jela koji će vas nagovoriti da zapravo, tamo sjednete i čak nešto i naručite. Mislim, pa gotovo sa sigurnošću mogu to reći, da kad bi netko to i učinio, nastala bi ona neugodna tišina u kojoj bi svi prisutni imali upereni začuđen i zbunjeni pogled u vas, jer još to nisu doživjeli.
Uglavnom, kada sam se naslonio na onaj limeni, od udaraca kriglama, izbočeni šank i naručio pivu, prišao mi je transvestit kojem sam teško mogao odrediti godine zbog velike količine šminke koju je imao na sebi. No, prilično sam siguran da je imao svojih četrdesetak godina. Zvao/la se Saša. Ona mi je rekla kako si je dala izvaditi prednja četiri zuba jer pruža bolji užitak tokom performansa oralnog seksa. I stvarno, Saša nije imala prednja četiri zuba. Dala si ih je izvaditi kako bi pušenje kurca bilo nezaboravno iskustvo zbog kojeg se mušterije uvijek vračaju kod nje. Čak je i meni ponudila da će mi to dokazati za samo sto kuna. Naravno nisam pristao, a i nakon što je vidjela očiti strah i zbunjenost u mojim očima koji su bili upereni u tu prazninu koju su nekad sačinjavali zubi, nije navaljivala. Tako smo se Saša i ja kucnuli sa pivom i pili ju dok mi nije konačno stigao vlak kojim sam krenuo kući.

Volim zagrebački kolodvor. Prava mala Hrvatska u malom. Čim napustim prostorije „muzeja“ groteske i obscenosti, osjetim prijelaz u drugu dimenziju. U drugu vrstu realnosti. Samo ovaj put zamaskirane i umjetne. Do tog vremena već mi se potroše baterije u onom smeću kojeg imam na ušima, i praktički bez „zaštite“ moram doživljavat svaki korak kojeg napravim u toj paleti boja koja čine taj Zagreb tako sintetičkim. Sad, postoji opcija da si kupim baterije, i osiguram se na narednih sat vremena, međutim, svjestan sam toga kako ću provesti više nego sat vremena u ovom lunaparku, tako da me prođe volja i ipak odlučim hrabro to „primiti“ onakvim kakvim je.

vremeplov

Oglasi

1 komentar

  1. online free

    Muzej groteske i obscenosti | Unquiet brutality’s Weblog


Comments RSS TrackBack Identifier URI

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s