Prikazi Psihoanalize

Sigmund Freud

Prikazi psihoanalize

Napomena:

Brojevi u uglatim zagradama u tekstu prijevoda označavaju stranice njemačkog izdanja teksta; uglate zagrade s njemačkim riječima u tekstu dodatak su priređivača prijevoda.

Freudova psihoanalitička metoda

“Osebujna metoda psihoterapije koju vrši Freud i koju naziva psihoanalizom, proizašla je iz takozvanog katarzičkog postupka o kojem je svojedobno izvještavao zajedno s J[osephom]. Breuerom, u “Studijama o histeriji” ["Studien über Hysterie"] iz 1895. Katarzička terapija bila je Breuerov izum koji je time prvi, otprilike jedno desetljeće ranije, izliječio jednu histeričnu bolesnicu i pri tome stekao uvid u patogenezu njezinih simptoma. Potom je Freud, slijedeći osobni Breuerov poticaj, preuzeo taj postupak i iskušao ga na većem broju bolesnika.

Katarzički postupak je zahtijevao da pacijent bude pod hipnozom i oslanjao se na proširenje svijesti koje nastupa u hipnozi. Cilj postupka bio je uklanjanje simptoma bolesti, a to se postizalo tako da je pacijent bio vraćen u psihičko stanje u kojem je određeni simptom po prvi put nastupio. Zatim su se kod hipnotiziranog bolesnika javljala sjećanja, misli i porivi koji su do tada izostajali u njegovoj svijesti, i nakon što bi on snažnim afektivnim izrazima opisao liječniku te svoje duševne procese, simptom je bio prevladan a njegov povratak spriječen. Takvo iskustvo, koje se moralo ponavljati redovito, dvojica su autora objasnila u svome zajedničkom radu u tom smjeru da određeni simptom stoji umjesto potisnutih i neosvještenih psihičkih procesa, dakle da prestavlja neku preobrazbu (“konverzija”) tih procesa. Terapijsku djelotvornost svog postupka oni objašnjavaju kao ispuštanje [Abfuhr] do tada “ukliještenog” afekta koji je prianjao za potisnute duševne radnje (“abreakcija” ["Abreagiren"]). No, ta jednostavna shema [8] terapeutskog zahvata postajala je gotovo svakom prilikom sve složenijom time što se pokazivalo da u nastajanju simptoma nije sudjelovao samo jedan pojedinačni (“traumatski”) doživljaj već najčešće cijeli, teško sagledivi niz takvih doživljaja.

Glavna značajka katarzičke metode, koja je dovodi u suprotnost sa svim drugim metodama psihoterapije, leži dakle u tome da se njezina terapeutska djelotvornost prenosi na neku sugestivnu zabranu liječnika. Naprotiv, njome se očekuje da će simptomi nestati sami od sebe onda kada zahvat, koji se poziva na određene pretpostavke o psihičkom mehanizmu, uspije dovesti duševne procese u drugačiji tok od onoga koji je završio u stvaranju simptoma.

Preinake koje je Freud poduzeo na Breuerovoj katarzičkoj metodi bile su najprije tehničke prirode; no, one su dovele do novih rezultata i u daljnjem slijedu nužno su navodile na drugačije shvaćanje terapeutskog rada koje, doduše, nije proturječilo prethodnom shvaćanju.

Naime, ako je već katarzička metoda bila odustala od sugestije, Freud je učinio korak dalje odustavši od hipnoze. Svoje pacijente on sada liječi tako da se oni, bez drugih utjecaja, udobno naslone na počivaljci dok on sam, izvan njihova pogleda, sjedi na stolici iza njih. Ne zahtijeva od njih niti da zatvore oči a izbjegava svaki dodir kao i svaku drugu proceduru koja bi mogla podsjećati na hipnozu. Takav sastanak se odvija dakle kao razgovor između dviju jednako budnih osoba od kojih je jedna pošteđena od naprezanja mišića i svakog odvraćajućeg osjetilnog dojma koji bi je mogli ometati u koncentraciji na vlastitu duševnu djelatnost.

Budući da stanje hipnoze, kao što je poznato, ovisi o samovolji pacijenata usprkos svoj spretnosti liječnika i da velik broj neurotičnih osoba nije moguće dovesti u hipnozu nijednim postupkom, [9] tim odustajanjem od hipnoze zajamčena je primjenjivost postupka na neograničeni broj bolesnika. S druge pak strane, time je otpalo ono proširenje svijesti koje je do tada isporučivalo liječniku upravo onaj psihički materijal od sjećanja i predstava koji je omogućavao pretvaranje simptoma i oslobađanje afekata. Ako za taj izostanak nije bilo moguće stvoriti nikakvu zamjenu, onda nije moglo biti nikakvog govora o bilo kakvom teraupetskom djelovanju psihoanalize.

Takvu potpuno zadovoljavajuću zamjenu Freud je pronašao u pomislima [Einfälle] pacijenata, što znači, u nehotičnim mislima koje se najčešće doživljavaju kao smetnja pa se, otud, u uobičajenim prilikama odstranjuju, i koje obično narušavaju povezanost nekog namjeravanog izlaganja. Da bi se domogao tih pomisli, on od svojih pacijenata traži da se u svojim saopćenjima ponašaju tako opušteno “kao što inače činimo u razgovoru u kojem jedna tema vuče deset drugih”. Prije no što zatraži od njih da detaljno opišu povijest svoje bolesti, uvjerava ih da kažu sve što im pri tome prolazi kroz glavu, čak i kad misle da je to možda nevažno, da nije povezano ili da je besmisleno. Osobito naglašeno se od njih zahtijeva da iz svoga izlaganja ne isključe nijednu misao ili pomisao zbog toga što im je njihovo iznošenje posramljujuće ili neugodno. U naporima da sakupi taj materijal na inače zapostavljenim pomislima, Freud je došao do zapažanja koja su u potpunosti odredila njegovo shvaćanje. Već u pričanju povijesti bolesti kod bolesnika se pokazuju praznine u sjećanju, bilo da su tu doista zaboravljeni stvarni događaji ili su pobrkani vremenski odnosi ili su pak pokidane kauzalne veze, tako da nastaju neobjašnjivi učinci. Bez amnezije bilo koje vrste ne postoji nikakva povijest neurotične bolesti. Ukoliko se pripovjedača prisili da popuni praznine u pamćenju povećanim naporom koncentracije, zapaža se [10] da on svim sredstvima kritike potiskuje nadolazeće pomisli o tome sve dok na koncu ne osjeti izravnu nelagodu kad se zaista uspostavi sjećanje. Iz toga iskustva Freud zaključuje da su amnezije rezultat jednog procesa koji naziva “potiskivanjem” ["Verdrängung"] a kao njegov motiv prepoznaje osjećaje nelagode. Psihičke sile koje su izazvale to potiskivanje on naslućuje u otporu[Widerstand] koji se protivi oporavljanju.

Moment otpora postao je jednim od temelja njegove teorije. Pomisli koje se inače odstranjuju pod raznim izlikama (kao što su one nabrojane u prethodnoj formulaciji), Freud promatra kao izdanke potisnutih psihičkih

tvorbi (misli i uzbuđenja), kao njihova izobličenja uslijed otpora koji postoji prema njihovoj reprodukciji.

Što je veći otpor, to je izraženije izobličenje. Njihova vrijednost za terapeutsku tehniku leži upravo u tome odnosu nenamjernih pomisli prema potisnutom psihičkom materijalu. Ako posjedujemo postupak koji omogućava da od pomisli dospijemo do potisnutog, od izobličenja do onog izobličenog, onda i bez hipnoze možemo ono prethodno nesvijesno u duševnom životu učiniti dostupnim svijesti.

Freud je zatim uobličio umijeće tumačenja [Deutungskunst] kojemu pripada taj učinak da takoreći iz rudače nenamjernih pomisli prikaže sadržinu sazdanu od potisnutih misli. Predmet takvog rada tumačenja nisu samo pomisli bolesnika već i njegovi snovi, koji otvaraju najizravniji pristup spoznaji nesvjesnog, njegove nehotične radnje (simptomske radnje) kao i zabune u svakodnevnim učincima (krivi izrazi [Versprechen], krive radnje [Vergreifen] i sl.). Pojedinosti ove tehnike tumačenja i prevođenja Freud još nije objavio. Prema njegovim naznakama, to je niz empirijski dobivenih pravila kako se iz pomisli može konstruirati nesvjesni materijal, uputa o tome kako treba [11] razumjeti ako pomisli pacijanta zakažu, te iskustava o najvažnijim tipičnim otporima koji se uspostavljaju tijekom takve terapije. Opsežnu Freudovu knjigu “Tumačenje snova” ["Traumdeutung"] iz 1900. treba smatrati prethodnicom uvoda u njegovu tehniku.

Iz tih naznaka o tehnici psihoanalitičke metode moglo bi se zaključiti da je njezin izumitelj sam sebi prouzročio nepotreban trud i postupio krivo kad je odustao od nekompliciranog postupka hipnoze. Međutim, s jedne strane, kad se jednom nauči tehnika psihoanalize, ona se puno lakše izvodi nego što se to čini iz opisa, i s druge strane, to je jedini put koji vodi do cilja, i zato je taj teži put još i najkraći. Hipnozi se mora prigovoriti da je prikrila otpor i tako liječniku prepriječila uvid u igru psihičkih sila. Ali ona ne uklanja otpor nego ga samo izbjegava i stoga pruža nepotpune informacije i samo kratkotrajan uspjeh.

Zadatak koji psihoanalitička metoda nastoji riješiti može se izraziti u različitim formulama koje su doduše u svojoj biti ekvivalentne. Može se reći ovako: zadatak liječenja jest uklanjanje amnezija; kad se popune praznine u sjećanju i razjasne svi zagonetni učinci psihičkog života, onemogućeno je daljnje postojanje, pa čak i novo stvaranje patnje. Uvjet se može formulirati i drugačije: moraju se opozvati sva potiskivanja; psihičko stanje tada je jednako onome u kojemu su sve amnezije popunjene. Još dalje ide druga formulacija: ovdje se radi o tome da se nesvjesno učini dostupnim svijesti, što se odvija kroz prevladavanje otpora. No, pritom se ne smije zaboraviti da takvo idealno stanje ne postoji ni kod normalnog čovjeka i da samo rijetko uspijevamo dovesti liječenje i približno tako daleko. Kao što zdravlje i bolest nisu prinicipijelno razlučeni, nego ih razdvaja samo granica sumacije [12] koja se određuje praktično, tako se ni za cilj liječenja nikad ne uzima ništa drugo nego praktično ozdravljenje bolesnika, uspostava njegove sposobnosti djelovanja i uživanja. Kod nepotpuneg izlječenja ili nesavršenog uspjeha postiže se prije svega znatno

poboljšanje općeg psihičkog stanja, dok simptomi, doduše sa smanjenim značenjem za bolesnika, i dalje mogu postojati a da ga ne obilježavaju kao bolesnika.

Terapeutski postupak ostaje, uz neznatne modifikacije, isti za sve simptome raznih vrsta histerije i također za sve oblike prisilnih neuroza. Ipak, o neograničenoj primjeni postupka ne može biti riječi. Priroda psihoanalitičke metode stvara indikacije i protupojave kako iz perspektive osoba koje treba liječiti tako i s obzirom na stanje bolesti. Najprikladniji su za psihoanalizu kronični slučajevi psihoneuroze s ne toliko burnim i opasnim simptomima, dakle prije svega sve vrste prisilne neuroze, prisilnih misli i prisilnih radnji, slučajevi histerije u kojima fobije i abulije igraju glavnu ulogu, ali, nadalje, i svi somatski izrazi histerije ukoliko brzo uklanjanje simptoma ne postane glavni zadatak liječnika, kao kod anoreksije. Kod akutnih slučajeva histerije mora se pričekati da nastupi mirniji stadij; u svim slučajevima u kojima dominira živčana iscrpljenost izbjegavat će se postupak koji i sam zahtijeva naprezanje, koji donosi spor napredak i koji ne može uzeti u obzir duže trajanje simptoma.

Osobi koju najprije treba liječiti psihonalizom postavljaju se višestruki zahtijevi. Kao prvo mora biti sposobna za normalno psihičko stanje; za vrijeme smušenosti ili melankolične depresije ni u slučaju histerije ne može se ništa postići. Nadalje, smije se zahtijevati određena mjera prirodne inteligencije i etičkog razvoja; kod bezvrijednih osoba liječnik [13] ubrzo gubi interes koji ga čini sposobnim za zadubljenje u duševni život bolesnika. Izražene karakterne deformacije, značajke prave degenerativne konstitucije pokazuju se u liječenju kao izvor teško prevladivih otpora. Utoliko konstitucija općenito postavlja granicu izlječivosti putem psihoterapije. I dobna granica oko petog decenija tvori nepovoljne uvjete za psihonalizu. Tada se više ne može ovladati masom psihičkog materijala, vrijeme potrebno za oporavak postaje predugo i počinje opadati sposobnost da se psihički procesi ponište.

Usprkos svim tim ograničenjima, prema Freudovim tvrdnjama, broj osoba podobnih za psihoanalizu iznimno je velik a znatno je i proširenje našeg terapeutskog umijeća tim postupkom. Za djelotvorno liječenje Freud zahtijeva dugačke vremenske raspone, pola godine do tri godine, ali izvještava o tome da je uslijed različitih, lako naslutivih okolnosti bio u prilici primijeniti svoju terapiju samo na teškim slučajevima, na osobama s višegodišnjim trajanjem bolesti i potpunom nesposobnošću djelovanja, koje su, obmanute svim drugim terapijama, potražile takoreći svoje konačno utočište u njegovu novom i toliko sumnjičenom postupku. U slučajevima lakših oboljenja vrijeme liječenja moglo bi se jako skratiti i postići izniman dobitak u prevenciji za budućnost.”

Jedna teškoća psihoanalize

Želim odmah na početku reći da ne mislim na neku intelektualnu teškoću, na nešto što psihoanalizu čini nedostupnom za razumijevanje primaoca (slušaoca ili čitaoca) nego na jednu afektivnu teškoću: na nešto čime psihoanaliza otuđuje od sebe osjećaje primaoca tako da on postaje manje sklon tome da joj pokloni interes i vjeru. No, kao što se primjećuje, obje teškoće izlaze na isto. Onaj tko nije u stanju smoći dovoljno simpatije za neku stvar, neće je također lako ni razumjeti.

Iz obzira prema čitaocu, kojega si zamišljam kao još uvijek posve nepristranog, moram zahvatiti malo šire. U psihoanalizi se iz velikog broja pojedinačnih promatranja i dojmova konačno oblikovalo nešto poput teorije koja je poznata pod imenom teorija libida. Psihoanaliza se, kao što je poznato, bavi razjašnjavanjem i uklanjanjem takozvanih nervoznih smetnji. Za taj problem trebalo je pronaći točku napada i odlučeno je da se ona traži u nagonskom životu duše. Dakle, pretpostavke o ljudskom nagonskom životu postale su podlogom našeg shvaćanja nervoze.

Psihologija, koja se naučava na našim školama, daje nam jako malo zadovoljavajućih odgovora kad je pitamo za probleme duševnog života. No njezine obavijesti nisu ni na jednom drugom području oskudnije nego upravo na području nagona.

Prepušteno je dakle nama kako ćemo si u tome stvoriti prvu orijentaciju. Popularno shvaćanje razdvaja glad i ljubav kao predstavnike nagona koji teže održavanju pojedinačnog bića i onih koji teže njegovu razmnožavanju. [131] Prihvaćajući ovo posve blisko razlučivanje, mi u psihoanalizi također razlikujemo nagone za samoodržanjem ili Ja-nagone od seksualnih nagona, a snagu s kojom seksualni nagon nastupa u duševnom životu nazivamo libido — seksualni prohtjev — kao nešto analogno gladi, volji za moći i sličnom kod Ja-nagona.

Na temelju te pretpostavke postižemo potom prvo značajno otkriće. Saznajemo, naime, da za razumijevanje neurotskih oboljenja daleko veće značenje pripada seksualnim nagonima, da su neuroze takoreći specifična oboljenja seksualne funkcije; da o količini libida i o mogućnosti da se on zadovolji i ispusti kroz zadovoljenje ovisi hoće li neki čovjek uopće oboljeti od neuroze; da je oblik oboljenja određen načinom na koji je netko prešao razvojni put seksualne funkcije ili, kako mi kažemo, put fiksiranja koja je njegov libido iskusio tokom svoga razvoja; i da u određenoj, ne posve jednostavnoj tehnici utjecanja na psihu posjedujemo sredstvo da neke skupine neuroza ujedno razjasnimo i da ih dovedemo do povlačenja. Naše terapeutsko nastojanje ima najbolji uspjeh kod određene klase neuroza koje proizlaze iz konflikta između Ja-nagona i seksualnih nagona. Kod čovjeka se, naime, dešava da se zahtjevi seksualnih nagona, koji daleko

premašuju pojedinačno biće, pojave njegovome Ja kao opasnost, koji ugrožavaju njegovo samoodržanje ili njegovo samopoštovanje. Tada se Ja počinje braniti, otkazuje seksualnim nagonima željeno zadovoljenje, prisiljava ih na one zaobilazne puteve zamjenskog zadovoljenja koji se obznanjuju kao nervozni simptomi.

Tada psihoanalitička terapija uspijeva u tome da proces potiskivanja podvrgne reviziji i da dovede konflikt do boljeg ishoda koji se slaže sa zdravljem. Nerazumno protivljenje predbacuje nam onda to naše uvažavanje seksualnog nagona kao jednostrano: ‘Čovjek ima i druge interese osim seksualnih!’ [132] Ni u jednom trenutku nismo to zaboravili ili porekli! Naša jednostranost je poput jednostranosti kemičara koji sve strukture svodi na snagu kemijske atrakcije. Ali on zbog toga ne poriče i težinsku silu, on samo prepušta njezino vrednovanje fizičaru.

Za vrijeme terapeutskog rada moramo se pobrinuti za raspodjelu libida kod bolesnika, istražujemo za koje objektne predodžbe je libido vezan i oslobađamo ga da bismo ga stavili na raspolaganje njegovome Ja. U tome smo došli dotle da stvorimo jako čudnovatu sliku o početnoj podjeli, o prapodjeli libida kod čovjeka. Morali smo naime poći od toga da je na početku individualnog razvoja čovjeka sav libido (sva erotska težnja, sva sposobnost ljubavi) vezan za vlastitu osobu, da — kako mi to kažemo — zaposijeda vlastito Ja. Tek kasnije se događa, s osloncem na zadovoljavanje velikih životnih potreba, da libido pretječe s Ja na izvanjske objekte, i tek time mi dolazimo u mogućnost da prepoznamo libidinalne nagone kao takve i da ih razlikujemo od Ja-nagona. Od tih objekata libido se može ponovo odvojiti i povući u Ja.

Stanje u kojem Ja zadržava libido kod sebe nazivamo narcizmom, u sjećanje na grčku pripovijest o mladiću Narcisukoji se zaljubio u svoju vlastitu zrcalnu sliku.

Pojedincu dakle pripisujemo napredak od narcizma prema objektnoj ljubavi. Međutim, ne vjerujemo da ikada sav libido našeg Ja posve prelazi na objekte. Određeni iznos libida uvijek zaostaje kod Ja, izvjesna mjera narcizma nastavlja i dalje postojati unatoč visoko razvijenoj objektnoj ljubavi. Ja je veliki rezervoar iz kojega istječe libido namijenjen objektima i kojemu ponovo pritječe natrag od objekata. Objektni libido je najprije bio Ja-libido i ponovo se može preokrenuti u Ja-libido. Za potpuno zdravlje osobe bitno je da njezin libido ne izgubi potpunu pokretljivost. Za zorni prikaz toga odnosa, [133] pomislimo na neku protoplazmatsku životinjicu čija žitka supstancija odašilje pseudopodije (lažne nožice), nastavke u koje se proteže tjelesna supstancija, koji se međutim u svakom trenutku mogu ponovo uvući tako da se opet uspostavlja oblik protoplazmatske grudice.

Ono što sam ovakvim naznakama pokušao opisati jest libidinalna teorija neuroza na kojoj se temelje sva naša shvaćanja tih bolesnih stanja kao i naš terapeutski postupak protiv njih. Razumije se po sebi da pretpostavke libidinalne teorije zastupamo i za normalno ponašanje. Govorimo o narcizmu malog djeteta a snažnome narcizmu primitivnog čovjeka pripisujemo to da vjeruje u svemoć svojih misli i da zbog toga tehnikom magije hoće ujecati na odvijanje događaja u vanjskom svijetu.

Nakon ovoga uvoda želio bih izložiti da je opći narcizam, samoljublje čovječanstva, pretrpjelo do sada tri teške povrede od znanstvenog istraživanja.

a) U počecima svojih istraživanja čovjek je najprije vjerovao da se
njegovo obitavalište, Zemlja, nalazi nepokretna u središtu svemira, dok se
Sunce, Mjesec i planete kreću po kružnim putanjama oko Zemlje. Pri tome
je naivno slijedio utisak svojih osjetilnih zamjedbi, jer ne osjeća kretanje
Zemlje a kamo god može slobodno gledati oko sebe, vidi sebe u središtu
kruga što ga zatvara vanjski svijet. No središnji položaj Zemlje bio mu je
jamstvo za njezinu vladajuću ulogu u svemiru a činila se i dobro
usklađena s njegovom skolnošću da se osjeća kao gospodar ovoga svijeta.

Uništenje ove narcističke iluzije vezuje se za nas uz ime i djelo Nikole Kopernika iz 16. stoljeća. No davno prije njega pitagorejci su sumnjali u privilegirani položaj Zemlje, a Aristarh sa Samosa je u trećem stoljeću prije Krista [134] izrekao da je Zemlja puno manja od Sunca i da se giba oko toga nebeskog tijela. Dakle, i veliko Kopernikovo otkriće ostvareno je već prije njega. Kad je pak naišlo na opće priznanje, ljudsko samoljublje je već bilo pretrpjelo svoju prvu, kozmološku povredu.

b) Tokom svoga kulturnog razvoja čovjek se nametnuo kao gospodar
nad svojim srodničkim, životinjskim stvorenjima. Međutim, nezadovoljan
tom prevlašću, počeo je unositi provaliju između njihove i svoje biti. Njima
je odrekao um a sebi pridao besmrtnu dušu, pozvao se na visoko božansko
porijeklo koje je dopustilo kidanje veze zajedništva sa životinjskim
svijetom. Čudnovato je da je ta oholost još strana malome djetetu kao i
primitivnom čovjeku i pračovjeku. Ono je rezultat kasnijeg, složenijeg
razvoja. Primitivnom čovjeku na stupnju totemizma nije bilo odbojno da za
svoje pleme nađe porijeklo u nekom životinjskom pretku. Mit, koji sadrži
odraz toga starog načina mišljenja, dopušta da bogovi primaju životinjsko
obličje, a umjetnost prvih vremena stvara bogove sa životinjskim glavama.
Dijete ne osjeća nikakvu razliku između svoje biti i biti životinje; bez
čuđenja ono pušta da životinje u bajkama govore i misle; ono premiješta
neki afekt straha, koji se tiče ljudskog oca, na psa ili konja a da time nema
namjeru poniziti oca. Tek kad odraste, valjda se već toliko otuđilo od
životinje da može psovati čovjeka imenom životinje.

Svi znamo da je istraživanje Charlesa Darwina, njegovih suradnika i prethodnika, prije nešto više od pola stoljeća dokončalo tu oholost čovjeka. Čovjek nije ništa drugo i ništa bolje od životinja, sam je potekao iz životinjskog reda, s nekim vrstama u bližem srodstvu, s nekima u daljem. Njegove kasnije stečevine nisu bile u stanju izbrisati svjedočanstva istovrijednosti koja su dana u njegovoj tjelesnoj građi [135] i u njegovim duševnim zasadama. No, to je druga, biološka povreda ljudskog narcizma.

c) Najbolnije pogađa svakako treća povreda koja je psihološke
naravi.

Čovjek se, premda je vani ponižen, osjeća suvereno u svojoj duši. Negdje u srži svoga Ja stvorio si je neki nadzorni organ koji nadgleda

slažu li se njegova vlastita uzbuđenja i djelovanja s njegovim zahtjevima. Ako se ne slažu, neumoljivo ih se ustavlja i povlači. Njegova unutrašnja zamjedba, svijest, obavještava njegovo Ja o svim značajnim zbivanjima u duševnom pogonu, i volja, kojom upravljaju te obavijesti, provodi ono što Ja naredi, preinačuje ono što bi željelo da se izvrši samostalno. Jer, ta duša nije ništa jednostavno, naprotiv, ona je hijerarhija nadređenih i podređenih instanci, vrtlog impulsa koji nezavisno jedan od drugoga navaljuju prema izvršenju, sukladno mnoštvenosti nagona i odnosa prema vanjskom svijetu, među kojima su mnogi suprotni jedan drugome i međusobno nesnošljivi. Za funkciju je potrebno da najviša instanca dobiva obavijesti o svemu što se sprema i da njezina volja može prodrijeti svugdje kako bi vršila svoj utjecaj. Ja se osjeća sigurnim kako u potpunost i pouzdanost obavijesti tako i u prohodnost svojih naredbi.

Kod nekih bolesti, a svakako upravo kod neuroza koje mi proučavamo, stvari stoje drugačije. Ja se osjeća nelagodno, udara o granice svoje moći u svojoj vlastitoj kući, u duši. Iznenada se pojavljuju misli za koje se ne zna odakle dolaze; ne može se učiniti ništa da se one rastjeraju. Ti strani gosti čine se čak moćnijima od onih koje Ja drži potčinjenima; oni se opiru svim inače iskušanim sredstvima moći volje, ostaju neometeni logičkim opovrgavanjima, ne dotiču ih protuiskazi zbilje. Ili pak dolaze impulsi, koji kao da su impulsi nekog tuđina, tako da [136] ih Ja poriče ali ih se mora bojati i poduzeti mjere predostrožnosti prema njima. Ja kaže sebi, to je bolest, strana invazija; ono pooštrava budnost, ali ne može razumjeti zašto se osjeća ukočenim na tako čudnovat način.

Psihijatrija doduše u takvim slučajevima osporava da su se u duševni život uvukli strani duhovi, ali ona inače samo govori sliježući ramenima: degeneracija, hereditarna dispozicija, konstitucionalna manja vrijednost! Psihoanaliza se pak poduhvaća toga da razjasni te nelagodne slučajeve bolesti, ona provodi brižna i dugotrajna istraživanja, stvara si pomoćne pojmove i znanstvene konstrukcije te konačno može reći tome Ja: “Nije te spopalo ništa strano; jedan dio tvoga vlastitog duševnog života oteo se tvome znanju i vlasti tvoje volje. Zato si i tako slab u odbrani; boriš se jednim dijelom svoje snage protiv drugog dijela, ne možeš sabrati svu svoju snagu kao što možeš protiv vanjskog neprijatelja. A taj dio tvojih duševnih snaga koji je tako stupio u suprotnost prema tebi i postao neovisan o tebi nije čak ni najgori ili najnevažniji. A krivica, moram to reći, leži na tebi samome! Precijenio si svoju snagu ako si vjerovao da sa svojim seksualnim nagonima možeš raditi što hoćeš i da nisi morao imati ni najmanjeg obzira prema njihovim namjerama. U tome su se oni pobunili i krenuli svojim tamnim putevima da bi se oteli potiskivanju, stvorili su si svoje pravo na način koji tebi više ne može biti prav. Kako su to ostvarili i kojim putevima su se kretali, to nisi saznao; do tvoga znanja dopro je samo ishod toga rada, simptom, koji osjećaš kao patnju. Ne prepoznaješ ga kao potomka svojih vlastitih odbačenih nagona i ne znaš da je on njihovo zamjensko zadovoljenje. Ali čitav je proces moguć samo zbog ove jedne okolnosti, naime te da si u zabludi još u jednom drugoj važnoj točki. Pouzdaješ se u to da [137] saznaješ sve što se dešava u tvojoj

duži, ako je samo dovoljno važno, jer to ti onda javlja tvoja svijest. Ako pak nisi dobio obavijest o nečemu u svojoj duši, uzimaš pouzdano da ono u njoj nije ni sadržano. Čak ideš toliko daleko da “duševno” smatraš identičnim sa “svjesnim”, tj. s onim tebi poznatim, usprkos najočiglednijih dokaza da se u tvome duševnom životu stalno mora zbivati puno više toga nego što tvojoj svijesti može postati poznato. Daj se poučiti u toj jednoj stvari! Ono duševno u tebi ne poklapa se s onim što je tebi svjesno; to da li se u tvojoj duši nešto zbiva nešto je drugo od toga da li ti to saznaješ. Obično je, priznajem, izvještajna služba prema tvojoj svijesti dovoljna za tvoje potrebe. Smiješ se uljuljkivati u iluziji da saznaješ sve ono važnije. Ali u nekim slučajevima, npr. u slučaju nekog takvog nagonskog konflikta, ona zakazuje i tvoja volja ne seže dalje od tvoga znanja. Međutim, u svim slučajevima, obavijesti tvoje svijesti nepotpune su i često nepouzdane; također, često se dešava da obavijest o događajima dobiješ tek kad su oni već završeni i ti ne možeš više ništa promijeniti na njima. Tko može, čak i kad nisi bolestan, ocijeniti, što se sve miče u tvojoj duši, o čemu ne saznaješ ništa ili o čemu bivaš krivo obaviješten. Ponašaš se kao apsolutni vladar koji se daje zadovoljiti informacijama svojih najviših dvorskih službi a ne silazi do naroda da čuje njegov glas. Kreni u sebe, u svoje dubine, i tek upoznaj sebe, i tad ćeš razumjeti zašto moraš oboljeti, a možda ćeš izbjeći oboljenje.”

Tako je psihoanaliza htjela podučiti Ja. Ali ona dva razjašnjenja — naime da se nagonski život seksualnosti u nama ne može potpuno obuzdati i da su duševna zbivanja po sebi nesvjesna te da postaju dostupna i podložna našem Ja samo kroz nepotpunu i nepouzdanu zamjedbu — istovjetna su s tvrdnjom da Ja nije gospodar u svojoj vlastitoj kući. Zajedno oni predstavljaju treću povredu samoljublja koju [138] bih želio nazvati psihološkom. Otud nije nikakvo čudo da Ja ne poklanja svoju naklonost psihoanalizi i tvrdokorno joj uskraćuje vjeru.

Samo posve mali broj ljudi možda je uspio sebi razjasniti koliko će dalekosežan korak za znanost i život značiti pretpostavka o nesvjesnim duševnim procesima. Ali dodajmo tome žurno da nije psihoanaliza prva učinila taj korak. Kao prethodnike valja navesti glasovite filozofe, prije svega velikog mislioca Schopenhauera čija se nesvjesna “volja” mora izjednačiti s duševnim nagonima psihoanalize. Isti mislilac, uostalom, koji je riječima nezaboravne upečatljivosti podsjetio ljude na još uvijek potcijenjeno značenje njihove seksualne težnje. Psihoanaliza ima samo tu jednu prednost što one dvije rečenice, tako mučne našem narcizmu, o psihičkom značenju seksualnosti i o nesvjesnosti duševnog života, ne tvrdi apstraktno nego ih dokazuje na građi koja se tiče osobno svakog pojedinca i sili ga da zauzme stav prema tim problemima. Ali upravo zato ona privlači na sebe odbojnost i otpore koji još plaho zaobilaze veliko ime filozofa.

WARNING!!!

Ako čitate ovo, onda je ovo upozorenje za vas. Svaku riječ
koju pročitate na ovom nepotrebnom listu papira, 
oduzima vam život, sekundu po sekundu. Pa kaj nemate nešto 
pametnijeg za raditi nego čitati moj blog? Da li je moguće
da vam je život toliko isprazan da jednostavno ne znate
na koji drugi način iskoristiti ovo vrijeme? Ili vas 
jednostavno impresionira autoritet koji je nametnut medijima,
Internetom, pa i blogovima, da jednostavno ne možete odoljeti
progutati ga… 
Da li čitate sve što biste trebali čitat? 
Da li razmišljate o svemuo čemu biste trebali razmišljat?
Da li Kupujete sve što vam je rečeno da kupujete?

   Izađite van iz svojeg stana.. Upoznajte osobu različitog
   ili istog spola.. Prestanite sa pretjeranim kupovanjem
   i ekstremnim masturbiranjem…

Na kraju, krajeva, dajte otkaz na poslu kojeg radite…

Započnite borbu… Dokažite si da ste živi!!!
Ako ne potvrdite svoju humanost, tada ćete postati 
samo statistika…. I ništa drugo… Ništa...
                                
                        Upozoreni ste...

                                    

Ponižavanje žena u Bibliji

” Bolja je zloća muška nego dobrota ženska; od žene potječe sramota i ruglo.”

Knjiga Sirahova* 42,14

Najveći biblijski prorok Izajia o ženama:

Bezvlađe u Jeruzalemu
“Deran tlači narod moj i žene njime vladaju.”

Prigovor ženama
I reče Jahve: “Što se to ohole kćeri sionske te ispružena vrata hode, okolo okom namiguju, koracima sitnim koracaju, grivnama na nozi zveckaju? Oćelavit će Gospod tjeme kćeri sionskih, obnažit će Jahve golotinju njihovu.” U onaj će dan Gospod strgnuti sve čime se ona ponosi: ukosnice i mjesečiće, naušnice, narukvice i koprene, poveze, lančiće, pojaseve, bočice s miomirisima i privjese, prstenje i nosne prstenove, skupocjene haljine i plašteve, prijevjese i torbice, zrcala i košuljice, povezače i rupce. Mjesto miomirisa, smrad; mjesto pojasa, konopac; mjesto kovrča, tjeme obrijano; mjesto gizdave halje, kostrijet; mjesto ljepote, žig.
Jeruzalemske udovice
Muževi tvoji od mača će pasti, junaci tvoji u kreševu. Vrata će tvoja kukat’ i tugovati, na zemlji ćeš sjedit’ napuštena. sedam će se žena jagmiti za jednoga čovjeka – u dan onaj: “Svoj ćemo kruh jesti,” reći će, “i u halje se svoje oblačiti, daj nam samo da tvoje nosimo ime, skini sa nas svu sramotu našu.”
Izaija 3,12-25

PJESMA O VRSNOJ ŽENI
Izreke 31,10

Teolozi često kontriraju tvrdnju da je žena ponižena u Bibliji, navodeći sljedeće stihove “pohvale radinoj ženi”:

Tko će naći ženu vrsnu?
(valjda je to jako teško, vrsnih muškaraca ima posvuda, ali vrsna žena…)
- Pribavlja vunu i lan i vješto radi rukama marnim.
- Ona je kao lađa trgovačka: izdaleka donosi kruh svoj.
- Još za noći ona ustaje, hrani svoje ukućane i određuje posao sluškinjama svojim.
- Opazi li polje, kupi ga; plodom svojih ruku sadi vinograd.
- Opasuje snagom bedra svoja i živo miče rukama.
- Vidi kako joj posao napreduje: noću joj se ne gasi svjetiljka.
- Rukama se maša preslice i prstima drži vreteno.
- Sama sebi šije pokrivače, odijeva se lanom i purpurom.
- Platno tka i prodaje ga i pojase daje trgovcu.
- Sinovi njezini podižu se i sretnom je nazivaju
(Vrsna žena rađa sinove, a ne kćeri.)

Ali nikada ne navode zadnji stih, koji spominje čime se “bavi” njezin suprug dok se vrsna žena danonoćno pretrgava od svih mogućih poslova:
Muž joj je slavan na Vratima, gdje SJEDI sa starješinama zemaljskim.

Pozitivni ženski likovi?
Bibliolatri vole navoditi neke biblijske žene, koje su navodno primjeri ravnopravnosti žena i muškaraca:
Hanna – služavka; htjela je biti trudna.
Ruta – rodila slavnog sina Solomona (dobar stroj za rađanje sinova).
Miriam – nije ništa prorokovala, samo je udarila u svoj bubanj i pjevala; a bog Jahve ju zarazio neizlječivom i sramotnom leprom radi opravdane kritike Mojsija.
Sara – je pokorno zvala muža Abrahama svojim gospodarem, i nagovorila ga da protjera drugu ženu sa sinom u pustinju, jer je željela da sve naslijedi njezin sin.
Debora – bijaše sutkinja, ali nije se ničime isticala. Nije bila nikakav vojskovođa, samo je jednom vojskovođi dala savjet.
Esterina – uloga je nalikovala junakinji kakve sapunice, radije nego vođe svog naroda.
Naomi – nije prodavala samo nekretnine, već i Rutu.
Marija, Lazarova sestra – svojom kosom briše Isusove noge polivene pre-dragocjenom svetom mašću.
Marija – je tek poslušna utroba za rođenje sina Isusa
I to je to.

Sljedeći ženski likovi nisu tako “bezazleni”:
Saloma – zbog neuzvraćene ljubavi, zatražila je i dobila odsječenu glavu Ivana Krstitelja na pladnju.
Delila – prijevarno izručila supruga Samsona neprijateljima u ropstvo, sljepoću i smrt.
Nepoznata žena – je ubila klinom kroz glavu generala u bijegu, ali nije odlučila o ishodu bitke kao npr. Samson sa svojom čeljusti od magarca.
Eva – je unijela grijeh radi kojega svi umiremo/prokleti smo od rođenja, pa nam je muškarac Isus morao otvoriti vrata u Raj (samo ako ga priznamo).

Fatalna udovica Sara i njezinih 7 muževa

Sari, kćeri Raguelovoj, u Ekbatani Medijskoj, dogodi se te je izruži jedna sluškinja njezina oca zbog toga što je sedam muževa za koje Sara bijaše pošla pakosni zloduh Asmodej ubio prije nego što su ušli k njoj. Reče joj ona sluškinja:
“Jest, ubijaš svoje muževe! Sedam si ih imala, a ne bijaše ti sreće ni s jednim. Zašto nas kažnjavaš? Ako su umrli, poteci za njima! Nikad mi ne vidjele ni tvoga sina ni tvoje kćeri!” Kad je Sara to čula, veoma se ražalostila. Plačući je otišla u očevu sobu, u nakani da se objesi.
Ali onda, promislivši, reče u sebi: “Zar da mi oca kude i da mu predbacuju: ‘Imao si jedinu, ljubljenu, kćer, pa ti se, na nesreću, i ona objesila.’ Starog bih oca svoga rastužila i gurnula u carstvo mrtvih. Ne, neću se objesiti: bolje mi je moliti Boga da mi udijeli smrt da nikad više ne čujem ovakvih uvreda.”

Ova pričica sugerira da u udovice ulaze fatalni demoni koji ubijaju njihove muževe. Iako je Sara odlučila da se NE objesi, poruka je jasna.

Poligamija + mnoštvo ljubavnica
U Bibliji se spominju razni “slavni sveti muškarci” koji imaju mnoštvo ljubavnica i supruga, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Nigdje se to ne osuđuje. Solomon npr. ima 700 žena i 300 ljubavnica – prilježnica. Možemo samo zamisliti kakva je kvaliteta emocionalnog-društvenog-seksualnog života žena u takvim brakovima. Kao što se opisuje u Knjizi Postanka (21,10), ljubavnica se može otpustiti kada više nije potrebna, a kada supruga dosadi, nabavi se još jedna ili otjera stara. Abraham je imao dvije ljubavnice (konkubine); Gideon: barem 1; David: mnogo; Nahor: 1; Jakob: 1; Elifaz: 1; Gideon: 1; Kaleb: 2; Manaše: 1; Saul: 1; David: barem 10; Rehoboam: 60; Solomon: 300; neidentificiran Levit: 1; Belšazar: više od jedne.

Spaljivanje djevojaka

Kćer kao žrtva paljenica za uspješan ratni pohod

“I Jiftah se zavjetova Jahvi: Ako mi predaš u ruke Amonce, tko prvi iziđe na vrata moje kuće u susret meni kada se budem vraćao kao pobjednik iz boja s Amoncima bit će Jahvin i njega ću prinijeti kao paljenicu.”
Knjiga o sucima 11,39

I tako je Jiftahu izašla u susret kćer i on ju je spalio na žrtveniku, a bog ga nagrađuje tako što postaje slavan sudac u Izraelu.

” Ako se kći kojeg svećenika oskvrne podavši se javnom bludništvu, ona oca svoga skvrne, pa se mora na vatri spaliti.“
Levitski zakoni 21,9

Dakle djevojka se ne spaljuje da bi se “očistila od svojih grijeha i tako otišla u raj” (formulacija milostive Inkvizicije prema naputcima iz Novog Zavjeta). Ona se mora spaliti zato da se spere ljaga sa ugleda njezinog oca. Nije ju dobro čuvao, pa se odmah odala bludništvu. Spaljivanjem te djevojke, njezin otac se oslobađa od javne sramote. Djevojka je u cijeloj priči nijema mumija bez ikakvog prava, duše i života.

Spali obje žene, i kćer i njezinu majku, jer ih je oženio isti muškarac
Čovjek koji se oženi kćerju i njezinom majkom – krajnja je to pokvarenost! – neka se u vatri spali i on i one, da među vama ne bude pokvarenosti.
Levitski 20, 14

Muškarac je u to doba imao apsolutnu moć. Žene su im se morale pokoravati ili bi protiv njih iznio kakvu optužbu i na sudu ne bi imale nikakve šanse. Biblija strogo propisuje da se u ovakvom slučaju spale svo troje: muškarac, kćer i njezina majka. Vjerojatno živi, na lomači… Milostivi Bog nije mogao izmisliti neki blaži zakon? Npr. da se brak poništi. Zar nije KRAJNJA BIBLIJSKA POKVARENOST donositi propise o spaljivanju živih ljudi?

Neka se mlada trudnica spali!

“Tvoja nevjesta Tamara odala se bludništvu; čak je u bludničenju i začela.” “Izvedite je”, naredi Juda, “pa neka se SPALI !”
Post. 38,24

Apologeti koji napadaju ovaj sajt, posprdno tvrde da su “ovi citati iščupani iz konteksta”. Kakav uopće kontekst biblijske naredbe da se spaljuju mlade trudnice može biti koji bi to opravdavao?
Nakon što je Juda naredio da se trudnica koja je začela izvan braka spali, narod ju “izvodi” – u očitoj nakani da je “po božjim naputcima iz Svete Knjige kazni” za njezin grijeh. Ali sirota osuđenica na smrt u vatri ima dokaz da je to dijete napravio upravo onaj koji ju je prokazao. Onda se Juda predomislio i odlučio poštedjeti je užasne smrti.

Dok su je izvodili, ona poruči svekru: “Začela sam po čovjeku čije je ovo.” Još doda: “Vidi čiji je ovaj pečatnjak o vrpci i ovaj štap!” Juda ih prepozna pa reče: “Ona je pravednija nego ja, koji joj nisam dao svoga sina Šelu.” Ali više s njom nije imao posla.

U nastavku priče, “poučno” se opisuje postupak utvrđivanja koji je sin od dvojice blizanaca prvijenac. To je izuzetno važno Jahvi, jer će to dijete biti posvećeno Njemu Bogu Stvoritelju. U tu svrhu babica veže konac za ručicu koja se prva promolila iz majčinog tijela.

Kad joj je došlo vrijeme da rodi, pokaže se da nosi blizance. Dok je rađala, jedan od njih pruži ruku van. Nato babica priveže za njegovu ruku crven konac govoreći: “Ovaj je izišao prvi.” Ali baš tada on uvuče ruku te iziđe njegov brat. A ona reče: “Kakav li proder napravi!” Stoga mu nadjenu ime Peres. Poslije iziđe njegov brat koji je oko ruke imao crveni konac. Njemu dadoše ime Zerah.

Ubij vješticu!

Ne dopuštaj da vračarica živi!
Knjiga Izlaska 22,17

Spas od grijeha dolazi kroz oganj!
Onaj će Dan pokazati jer će se u ognju očitovati. I kakvo je čije djelo, oganj će iskušati. (14) Ostane li djelo, primit će plaću onaj tko ga je nazidao. (15) Izgori li čije djelo, taj će štetovati; ipak, on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj.
1 Korinćanima 3,15

Posijeci i u vatru baci!
Već je sjekira položena na korijen stablima: svako dakle stablo koje ne donosi dobra roda siječe se i u oganj baca.
Luka 3,9

U žarki oganj one koji se ne pokoravaju Isusovim evanđeljima !
…kad se Gospodin Isus objavi s nama, zajedno s anđelima svoje moći, u ognju žarkome i osveti se onima koji ne poznaju Boga i ne pokoravaju se evanđelju Gospodina našega Isusa.
2 Solunjanima 1,8

Evo gdje je kršćanska “Sveta” Inkvizicija našla pravila i naloge za spaljivanje vještica* – u Bibliji! O kažnjavanju sinova svećenika niti riječi. Muškarci mogu imati i ljubavnice i mnoštvo supruga. Zar je moguće da se u “Svetoj knjizi” nalazi tekst kojim se naređuje spaljivanje mlade trudnice samo zato jer je vodila ljubav, a nije udata? Ili zato jer se bavila proricanjem i ljekovitim napitcima? Bolje provjerite sami. Možda sam to izmislio, “jer sam na strani zla i mrzim kršćane”?
‘Sveta’ Inkvizicija je očito pobožno doslovce slijedila naputke iz Svetoga Pisma. Ne radi se o “pogrešnom razumijevanju nesavjesnih pojedinaca” nego striktnom pridržavanju onoga “što je Bog naredio, a proroci zapisali” u Bibliji. Je li Bog zaista naredio spaljivanje djevojaka? Je li Biblija zaista preslika Božanske Objave ili baljezganje sadističkih primitivaca? Kada bi ostatak Biblije bio prepun hvalospjeva ženama (a nije), samo ovo “pravilo” bi bilo dovoljno da svo “dobro” ove knjige padne u vodu.

Kako objasniti sljedeće Isusove riječi u svjetlu Zakona o spaljivanju trudnica, ubijanju vračarica i naputaka Proroka za spaljivanje živih djevojaka uhvaćenih u seksu?

“Ne mislite da sam došao dokinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao dokinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. (19) Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom.”
(Mt 5,17)

Ne samo da Isus nije dovodio u pitanje NITI JEDAN propis iz Zakona tj. naredbi navedenih u Starom zavjetu. On fanatično galami da se čak niti jedan zarez niti slovce ne smiju dovesti u pitanje, a kamoli neki od Zakona poput ovoga o spaljivanju djevojaka za tako nedužne stvari kao što je malo ljubavne igre ili gatanje. Epizoda o Isusovom spašavanju bludnice od kamenovanja – “Neka prvi baci kamen onaj koji je bez grijeha ” – dokazan je falsifikat koji je dopisan stoljećima kasnije, ne bi li se lik Isusa nekako prikazao milosrdnijim nego što je bio.

Procjene oko toga koliko je nevinih žena mučila i živih spalila kršćanska inkvizicija tijekom 250 godina, kreću se od 200.000 do 2 milijuna ! Kalvin kaže: “Biblija nas uči da postoje vještice i da ih treba ubiti … ovaj Božji zakon je univerzalni zakon.” Martin Luter je vjerovao da vještice treba spaljivati i ako nikome nisu učinile nikakva zna . dovoljno je što su potpisale pakt s đavolom.
Na zahtjev dvojice inkvizitora, profesora teologije/redovnika sa Univerziteta u Koelnu, Heinricha Kramera i Jacoba Sprengera, papa Inoćencije VIII u prvoj godini svojeg pontifikata, 1484., izdaje bullu “Summis Desiderantes Affectibus”, ili čuvenu vještičju bullu, koja osuđuje vještice i naređuje njihov progon:

“Inoćencije, Biskup, sluga slugu Božjih, za vječno pamćenje. S najiskrenijom brigom, i u skladu sa zahtjevom Našeg apostolstva, a sa željom da katolička vjera u ovaj naš dan raste i posvuda se širi, a da se sva heretička iskvarenost protjera izvan granica vjere, Mi sa radošću potvrđujemo i odobravamo sredstva i metode za ostvarivanje naše pobožne želje…”

Nedavno je došlo do Naših ušiju, nemalo nas gorko ražalostivši, da su u nekim dijecezama …mnoge osobe … prepustile se đavolima, inkubusima i sakubusima … i skrenuli od Katoličke vjere … ubijale novorođenčad još u utrobama majki kao i mladunčad stoke, uništavali prinose, vinograde, voćke, kukuruz, pšenicu, … nanosili velike boli ljudima i stoci … sprečavale muškarce u spolnom činu i žene u rađanju i najgore od svega, odricali su se od Vjere koja je njihova po sakramentu svetog krštenja.
Naši dragi sinovi Henry Kramer i James Sprenger, profesori teologije, Inkvizitori … premda ovlašteni … neki klerici su sramotno negirali da se te gnjusobe čine na njihovim teritorijima …
Stoga Mi kao našu dužnost … želimo otkloniti sve prepreke za obavljanje dobrog djela naših inkvizitora … da primijene snažan lijek protiv te bolesti hereze i drugih zala koja uništavaju mnoge duše … Našim apostolskim autoritetom Mi proglašavamo da spomenuti inkvizitori imaju ovlasti pravednoj korekciji, zatvaranju i kažnjavanju svake osobe, bez ograničenja.

Non obstantibus … Neka se stoga nitko ne protivi … Ali ako se itko usudi tako učiniti, što je Bog zabranio, neka znade da će na njega pasti gnjev Svemogućega Boga, i blaženih Apostola Petra i Pavla.

U Rimu, u Sv. Petru, 9.12. godine gospodnje 1484., u prvog godini Našega pontifikata.
“The Geography of Witchcraft,” od Montague Summers, pp. 533-6 (Kegan Paul).

On imenuje 2 inkvizitora Jakob Sprenger i Heinrich Kramer-a, dominikanske redovnike. Godine 1487. oni izdaju sramotnu knjigu užasa Malleus Maleficarum (Malj vještica) gdje citiraju i “Anđeoskog Doktora” Svetog Tomu Akvinskog (1225-1274), koji je nevjeru u vještice nazivao grijehom ateizma. Tu je i slavna izjava: Haereses est maxima opera maleficarum non credere (“Ne vjerovati u vještičarstvo je najveća od svih hereza.”). Ubrzo se prešlo na torture kao metode iznuđivanja priznanja… Crkva se još nije ispričala za taj ogroman zločin.
Interesantno je kako crkveni apologeti pokušavaju sprati tu ljagu. Tvrde da je Inkvizicija “samo davala svoje mišljenje” o tome je li netko heretik/vještica ili nije, a onda su “surove svjetovne vlasti izvodile egzekuciju”. Je li kriv krvnik ili onaj tko ima moć narediti mu smaknuće?

Biblijska pravila za silovanje

A.) Silovanje djevice
” Ako čovjek naiđe na mladu djevicu koja nije zaručena te je pograbi i s njom legne, pa budu uhvaćeni na djelu, (29) tada čovjek koji je s njom ležao neka djevojčinu ocu dade pedeset srebrnika. A budući da ju je oskvrnuo, neka je uzme za ženu da je ne može pustiti dok je živ. “
Ponovljeni zakon (22,22-28)

Kakva je to pravda – siluj ako ti se djevica svidi, pa ju otkupi i oženi
Skrnavljene se odnosi na “vlasništvo oca”. Djevojčin otac je ponižen, pa mu treba platiti za bruku i nelagodu.

B.) Silovanje udate u muževoj kući
” Ako se koji čovjek zateče gdje leži sa ženom udatom za drugoga, neka oboje – i čovjek koji je ležao sa ženom i sama žena – budu smaknuti.”

C.) Silovanje zaručene negdje u gradu
” Ako mladu djevicu zaručenu za nekoga u gradu sretne drugi čovjek i s njom legne, (24) oboje ih dovedite vratima toga grada pa ih kamenjem zasipljite dok ne umru: djevojku što nije zvala u pomoć u gradu, a čovjeka što je oskvrnuo ženu bližnjega svoga. “
Pnz 22,23

Zato što se nije čulo njeno zapomaganje, treba je ubiti kamenovanjem. Ako joj je silovatelj stavio nož pod grlo da ne viče, također je treba ubiti. Silovatelj se kažnjava ne zato što je nanio zlo ženi, već što je oštetio ponos muškarcu, njezinom zaručniku. Ako ga uhvate, naravno. Ali kako će ga uhvatiti i kazniti za taj čin? Ako žrtva silovanja to prizna, ili otkrije počinitelja, bit će kamenovana (jer nitko nije čuo njezino zapomaganje).

D.) Silovanje zaručene u polju
” Ako čovjek u polju naiđe na zaručenu djevojku i silom legne s njom, onda neka se pogubi samo taj što je s njom legao; On ju je zatekao u polju; i premda je zaručena djevojka zapomagala, nije bilo nikoga da joj priskoči u pomoć. ”

Kao da gornja pravila nisu bila dovoljno podla, pod naslovom:

Ćudoredni zakoni

u Svetom Pismu čitamo i ovo:

“Ako tko zavede djevojku koja nije zaručena i s njom legne, neka za nju dadne ženidbenu procjenu i uzme je za ženu. Ako njezin otac odbije da mu je dadne, zavodnik mora odmjeriti srebra u vrijednosti ženidbene procjene za djevojku.

Jeste li dobro pročitali ovo što tu piše? Čitate li Bibliju trezveno i promišljeno? U slučaju da zavodniku djevojčin otac neda svoju privolu za ženidbu (bez te privole djevojka se ne može udati!), zavodnik plaća srebrom za svoje zadovoljstvo “što ju je zaveo i s njom legao”, i ide dalje, a otac zadovoljno broji srebrne novčiće i čeka sljedećeg zavodnika od kojeg će naplatiti uslugu.

Knjiga brojeva 30,3-16
Svaki zavjet ili zakletva žene ne vrijede ako ih ne dozvoli ili ne poništi prvo njen otac, a onda muž.

“Kada tko uzme ženu i s njome postupi kao muž, a potom na njoj otkrije što ružno te ona više ne nalazi milosti u njegovim očima i on joj napiše otpusno pismo, uruči joj ga i potjera je iz svoje kuće, a ona izađe iz njegove kuće, ode i pođe za drugoga pa omrzne i tome drugomu te joj i on napiše otpusno pismo, uruči joj ga i otjera je iz svoje kuće – ili pak umre taj koji ju je drugi uzeo – tada je, pošto se tako oskvrnula, ne može opet uzeti za ženu onaj prvi muž koji je bijaše otpustio. ”

Postupak sa zarobljenicama

Kad odeš u rat na svoje neprijatelje pa ih Jahve, Bog tvoj, preda u ruke tvoje te ih zarobiš, ako među zarobljenicima opaziš lijepu ženu i u nju se zagledaš, možeš je uzeti za ženu. Dovedi je svojoj kući pa neka obrije glavu, obreže nokte i odbaci haljine u kojima je zarobljena. Neka provede mjesec dana u tvome domu oplakujući svoga oca i svoju majku. Poslije toga možeš joj pristupiti kao muž i neka ti postane ženom. Ako ti poslije ne bi bila po volji, pusti je kuda joj drago. Za novac je ne smiješ prodati niti s njom postupiti kao s ropkinjom jer ti je bila žena.

Kako sramotno postupanje sa ženama čije obitelji su zarobljene ili stradale u ratu. Nema pravila o tome što učiniti sa ženinom djecom ili bližnjima (čemu taj nevažni detalj), ali precizno se navodi da se mora ošišati, skinuti dogola, a kasnije se smije silovati. Ako mu nakon toga nije po volji, vojnik je može otjerati “kud god joj drago”. Jedina biblijska milost izražena je time da je ne smije prodati za novac u robove, kao kakav odbačeni predmet, jer je zadovoljio svoju pohotu na njoj, pa to ne bi bilo u redu.
Kako apologeti tumače ovaj odlomak?

- “šišanje se obavlja zbog zdravstvenih razloga,
- pravilo se odnosi na obostrano zaljubljeni par mladih koji želi stupiti u sveti brak,
- skidanje do gola je ustvari preteča odijevanja sirote žene u nove haljine nakon relaksirajuće kupke,
- dozvoljen je rastanak, ako ne odgovaraju jedno drugome,
- izražava se bezgranična sloboda kretanja svih žena,
- zadnje pravilo je očiti signal da Biblija želi ukinuti ropstvo.”

Tako otprilike izgledaju ljigava apologetska prenemaganja u pokušaju da se nešto u Bibliji što je očito odvratno, prikaže kao vrhunska pravednost i mudrost.

Crkva – njezino pravo lice

 

 

Ovih dana vidio sam jedan neugledan ružni grafit. Izgledom nimalo ne odudara od svih onih nesuvislih škrabotina koje pišu pijani huligani u sitnim noćnim satima. Ali u hrpi tih gluposti može se pronaći i dosta istine. Smatram da su grafiti zapravo neka vrsta medija. Svi oni imaju nekakvu poruku. Uglavnom. Međutim, ovaj grafit na kojeg sam naletio ima zaista zanimljivu, jednostavnu i duboku misao. Evo što piše:

“Kad bi Crkva prodala pola svojih umjetnina ,svi ljudi u Africi bi imali što za jesti!!! Zar to ne bi bilo Božje djelo?”

Onaj tko je to napisao nije jedini sa takvim mišljenjem. Slično razmišljam i ja. Smatram da Crkva uopće nema nikakve veze sa Bogom i vjerom. Njihovo besramno bogatstvo i raskoš mrzim iz sve snage, isto kao i licemjerne popove koji su stoljećima ljude držali u strahu i otimali im novac. Prisjetimo se samo Inkvizicije, križarskih ratova i ostalih zlodjela koja su učinjena… Tu je bila i indulgencija (kupovanje oprosta grijeha). I još mnogo toga. Crkva je strašno dugo imala “monopol” po pitanju obrazovanja. Popovi su bili jedini koji su znali čitati i pisati. A narod je bio zatucan, glup i neuk. Savršena kombinacija koja je Crkvi garantirala dobitak. Ljudi su, zastrašeni paklenom vatrom i vječnim mukama, davali ogromne količine novca i dobara…

Što se tiče novije povijesti, situacija nije nimalo bolja. Za vrijeme Hitlera i njegovog režima Crkva je šutila i davala podršku takvom zločinačkom uređenju. Blagoslivljali su ratove i ubijanja. Činili su sve da zadrže svoje bogatstvo. U najnovije vrijeme mogli smo čitati i o popovima pedofilima, te zataškavanju toga. Nedavno je negdje u Zagrebu izbio onaj košmar u kojem su građani protestirali protiv izgradnje nove crkve koja bi im uskratila i ono malo zelenila koje je preostalo. Osobe koje su organizirale te prosvjede uskoro su se suočile sa prijetnjama ubojstvom. Eto, tako se Crkva brine za korist svojih bližnjih. Zastrašivanjem i prijetnjama.

Crkvena učenja su također jedna velika hrpa gluposti. Ljudi jednostavno cijeli život provedu vjerujući u laž zato jer misle da tako treba biti. Prije godinu dana na Internetu sam pronašao jedan zanimljivi tekst u vezi toga, a sada ću i to u ovom postu. Evo što tamo piše:

 

Povijesna potvrda iz vremena reformacije.

Rim i Biblija.

List. br. 1035, svezak 2, str. 641-650.

Pod tim naslovom je tjedni časopis “The Truth” u Jeruzalemu, 3. studenog 1911. godine donio članak u kojem citira dokument, pohranjen u međunarodnoj bibiloteci u Parizu. Taj dokument sadrži savjete, koje su biskupi uputili papi Juliju III. 1550. godine.

Dokument sadrži sljedeće:

“Između ovih savjeta, želimo, na kraju, najvažnije dati našem svecu, papi. Trebamo držati oči otvorene i ući sa svom našim silom u stvari, koje želimo sada osmotriti. Te stvari su sljedeće:

Čitanje evanđelja mora se ograničavati, koliko je više moguće, a naročito na modernim jezicima u zemljama koje su pod vašim vodstvom evanđelja. Treba čitati sasvim malo, kada se drži misa, i to je dovoljno. Mora se svakom zabraniti čitanja više od toga. Dokle god će narod s tim biti zadovoljan, vaš će interes napredovati, ali ako će narod htjeti više čitati, onda će vaš interes propadati. Ova knjiga [Biblija] je više od svake druge prouzročila protiv nas protivljenje i nasilja, koja su nas dovela u opasnost. Ako netko pažljivo ispita nauke Biblije i srazmjeri s onim što se dešava u našim crkvama, odmah će naići na protuslovlja i primijetit će da naše nauke nisu iz Biblije, nego protiv njenih nauka.

Ako narod bude svjestan toga proganjat će nas bez prestanka, dokle sve to ne bude otkriveno i tada će nas osramotiti i postat ćemo mrska stvar po čitavom svijetu. Potrebno je dakle, da se Biblija uzima iz ruku naroda i da se uništava, ali sa opreznošću, da ne bi nastale revolucije.”

Umjesto zdrave nauke Biblije, naučavali su nauke ljudske:

- obožavanje Marije, počelo od 431. god.

- obožavanje svetaca i anđela od 609. god.

- slava Svi Sveti od 835. god.

- krunica i molitvenici od 1090. god.

- obožavanje kipova i slika od 787. god.

- obavezan celibat za svećenstvo od 1074. god.

- oprost od 1500. god.

- ispovijedanje od 1215. god

- preobraženje od 1215. god.

- tijelo Kristovo od 1519. god.

- pričest od 1415. god.

- blažena gospa od 1854. god.

- nepogrešivost pape od 1870. god.

- Uzašašće Marije počelo se slaviti u 19. stoljeću.

 

Rimokatolička crkva izdala je 7 sakramenata i objavila ih 1547. g.

Evo, to je bio taj tekst sa vrlo zanimljivim informacijama. Vjerojatno malo tko zaista zna da Crkva od samih početaka počela izmišljotine prezentirati kao neoborivu istinu… Zapravo, to sve je jako žalosno. Ako ste pričali da je Zemlja okrugla, odmah su vas optužili za herezu i spalili na lomači. Za takva zlodjela naprosto nema nikakvih opravdanja niti isprika, bez obzira na to što “sveti otac” papa kaže. Uostalom, papa je običan čovjek kao svi ostali. Ako se takva spodoba uopće može nazvati čovjekom. Jer nemojmo zaboraviti da su u prošlosti upravo pape bili ti koji su drmali politikom. Postavljali su i svrgavali kraljeve. Naručivali su ubojstva. Primali mito. Pravili kopilad i ševili se sa svime što se micalo. Povijest je neumoljiva…

Upravo sam iz tih razloga alergičan na Crkvu koja je napravila više zlodjela od svih totalitarnih režima zajedno. Čak i u današnje doba “demokracije” popovi se petljaju u politiku i rade što hoće. Jer mogu. Na kraju ću navest jedan primjer iz svojeg iskustva. Radi se o Domu zdravlja na Krugama (Zagreb). U blizini ,odmah preko puta, nalazi se neko crkveno zemljište gdje su se uzgajale svinje i sl. Ne znam je li to još uvijek postoji, jer sam to vidio još kao klinac. Pokraj zdravstvene ustanove popovi uzgajaju svinje… Mislim stvarno… Higijena na visokoj razini. Da je to napravio neki običan čovjek, odmah bi mu inspekcija pokucala na vrata. Ali Crkvi nitko ne može ništa. Jer ima bogatstvo sa kojim može kupiti sve i svakoga… Da se mene pita, ja bih tim licemjernim popovima takav astronomski porez odalamio da im ne bi ništa ostalo. Pa neka vide sa kakvim se problemima suočava običan narod.

Križ

 

 

Križ je za kršćane simbol muke kojom je Isus otkupio sve naše grijehe, uključujući istočni. Na godišnjicu pada Vukovara ističu se slike ruševina. Kužite analogiju? Možda djeluje morbidno, ali simbolika je na mjestu. Križ je trivijalan simbol pa nije čudo da se svugdje ponavlja. Križ je i simbol zbrajanja u matematici. Pa radi se o dvije crte jedna preko druge. Nije teško zamisliti da se više od jednog čovjeka sjeti to napraviti. Simboli se preklapaju, nema tu nikakve urote.

Naravno, u komentarima se rasplela diskusija o grijesima Crkve koji sa temom posta nemaju veze. Od svega mi je u oči najviše upao odgovor blogera koji proglašava nekršćane neupućenima i informira nas o svojoj pripadnostima BBB-ima. Koja je, složit ćete se, od presudne važnosti za temu, jer jedna od njihovih pjesama kaže da su “čuvari katoličke Crkve”. Čuvari koji ju čuvaju “kolcem, lancem i bokserom u glavu”, sve redom kršćanskim metodama, ljubeći Isusa i njegovo okretanje drugog obraza. Po kojem bi ga bez pardona odalamili da slučajno navija za Hajduk.

Idem se onda i ja malo osvrnuti na Crkvu i Isusovu požrtvovnost simboliziranu križem. Crkva je sama sebe prozvala ekskluzivnim koncesionarom oprosta grijeha, nešto kao donedavni monopol domaćeg telekoma. Ne krstite li se, službeno Isus vaše grijehe nije otkupio, a kako vam se istočni grijeh ne može oprostiti, sve da i nemate pojma što je to, slijedi vam pakao. Radilo se o oprostu ili fiksnoj telefonskoj mreži, Provider je samo jedan. Vjerujem da biste se kao Aboridžin nemalo iznenadili kada vam pred posljednjim sudom netko kaže,
“žao nam je, niste se krstili.”
“nisam se kršst? što se nisam?”
“krstili. krivi ste za istočni grijeh. to je smrtni grijeh.”
“ali ja sam živio na zapadu!”
“nema to veze, to su vaši preci napravili.”
“duh mučbur, praotac mora i oblaka? ne bi on nikad!”
“ne on, nego eva.”
“koja eva?”
“ona s jabukom.”
“dobro, nema veze. možemo se dogovoriti nekako?”
“kod nas ste gotovi, čekaju vas dolje u paklu.”
“čemu?”

Mislim da nebeska vrata po tumačenju Crkve izgledaju otprilike kao granična kontrola u zračnoj luci. S lijeve strane natpis EU (kršćani) i red u kojem stoje fini pravovjerni ljudi i prolaze kao na traci. S desne, “non-EU” i red u kojem stoje prljavi krivovjernici koje pregledavaju svakoga po minimalno pola sata. Kada već nekršćane na Zemlji gledaju ispod oka, zašto ne i na nebu? Vjerojatno je Isus to malo drugačije zamislio kada je rekao da otkupljuje sve naše grijehe. Trebao se konzultirati s pravnikom, očito nije dovoljno strogo definirao na koga se to odnosi.

Pogledamo li širu sliku, takvo razmišljanje zapravo ima smisla. Ako ste kršćanin, čitav život podržavate i financirate instituciju Crkve. To vam je nešto kao uplaćivanje u mirovinski fond kroz doprinose. Na mirovinu (raj) imate pravo samo ako ste uredno podmirivali svoje obaveze. Nemate li mirovinu, a prestari ste da bi radili, kopate po kontejnerima (pakao). Ili vas krovna institucija opljačka i prevari pa nemate pravo ni na što iako ste bili dobri i poslušni čitavo vrijeme. Naime, dovoljno je da se rastanete od muža koji tuče vas i vaše dijete i ekskomunicirani ste. Ako niste M.P. Thompson, naravno, koji se može crkveno razvesti preko veze bez posebnog razloga. Isus vas nikada ne ostavlja, ali Crkva to može bez pardona. Na njegovim načelima. I tako je jedna naša u medijima opjevana kršćanka živjela svoj život u vjeri, voljela muža, rađala djecu i prenosila vjeru na nova pokoljenja, da bi zatim pravo na raj izgubila rastavom i na instant lutriji dobila jednosmjernu kartu za pakao kada ju je njezin muž ubio kao psa. Muž kojeg će u zatvoru svećenik ispovjediti i tako mu s pozicije nebeske ambasade ponovno izdati zelenu kartu za Republiku Nebesku.

Kohut & Jung

 

Razni čimbenici otežavaju usporedbu Jungovih i Kohutovih terapeutskih pristupa. Ne postoji jedna formalna Jungovska metoda terapije mada postoje tipični terapeutski stavovi koji nikada nisu jasno kodificirani budući da bi to kršilo temeljnu točku sporazuma unutar polja: iako postoji opširna zbirka tekstova i pojmova, osobnost i stupanj psihološkog razvoja pojedinog terapeuta predstavljaju najvažniji terapeutski faktor. Nadalje, Jungov rad se proteze kroz razdoblje od vise od 50 godina i sukladno tome, gledišta i naglasci su se mijenjali tijekom godina. Mnogo toga je započeto, ali ne i dovršeno ili je razvoj krenuo u raznim pravcima u rukama njegovih nasljednika. Taj nedostatak homogenosti otežava komparativna proučavanja, no ipak, moguće je opisati različita usporediva područja.

Pojam sebstva kod Kohuta i Junga

I Kohut i Jung naglašavaju važnost sebstva kao nadređene strukture unutar psihe. Njihov opis prirode sebstva se ponekad preklapa, ali također i razilazi na mnoge načine. Kratki sažetak dvaju koncepata slijedi; opširnija razmatranja moguće je pronaći drugdje.
Oba autora drže da sebstvo ne može biti u potpunosti opisano. Kohut upućuje na njegovu kognitivnu neprobojnost; samo njegove “introspektivno ili empatijski primljene psihološke manifestacije su nam dostupne” . Jung također upućuje na sebstvo kao na “nepojmljivu esencu” koja transcendira nasu moć razumijevanja. Za Kohuta, sebstvo je “način na koji osoba doživljava sebe kao sebe”, stalna mentalna struktura koja se sastoji od osjećaja, sjecanja i ponašanja koja su subjektivno doživljena kao stalna u vremenu i kao ” biti ja “. Sebstvo je, također, “osjetilni centar nezavisne inicijative” i “nezavisni primatelj podražaja” – srediste individualnog psihološkog svemira, ne samo njegov predstavnik. Jung koristi termin na načine koje je nemoguće jednoznačno izraziti. Za njega, sebstvo se nije razvilo prerastanjem izvan internalizacije odnosa selfobjekta, već je, prije svega, organizacijski strukturirajuči princip unutar psihe. Kohutov opis čovjekovog cilja kao “realizacije, kroz njegove akcije, plana za njegov život koji je postavljen u njegovoj biti” , sličan je Jungovom konceptu individualizacije u značenju razvijanja sebstva kroz život u pokušaju realizacije potencijalne cjelovitosti osobnosti.

Sebstvo je, za Junga, također, sveukupnost psihe, kako nesvjesne tako i svjesne. Sebstvo je svrhovito; djeluje kao organizirajuće središte koje nastoji podržati integritet osobnosti podržavajući intrapsihičke homeostaze. Jung je vjerovao da osobnost djeluje u skladu sa temeljnim morfogenetičkim zakonima koje je nazvao “arhetipima”. Arhetipi upravljaju percepcijom i afektivnim iskustvom, posebno utječući na tvorbu kompleksa koji se razvijaju oko pojedinačne arhetipske formacije. Arhetipi su individualne komponente ili manifestacije sebstva; određuju pojedine strukture unutar psihe: Kohutova prirođena grandioznost i potreba za idealizirajućim objektom sebstva podudaraju se sa pojmom arhetipa budući da organiziraju psihičku stvarnost i proizvode tipično ljudske potrebe i obrasce ponašanja. Jungovo sebstvo je preegzistencijalna matrica svjesnosti iz koje izranja ego ili individualno diferencirana svjesnost. Ego je onaj aspekt sebstva koji doživljavamo osobnim i samo-refleksivnim. To je osjetilni centar svjesnosti dok je sebstvo srediste cjelokupne psihe što implicira duboko središte koje ne može biti svjesno doživljeno, ono koje se ponaša kao psihološko srediste važnosti. Idealno, ego i sebstvo su u dijalektičkom odnosu jedan sa drugim “ego – sebstvo osovina” (bazirana na pokušaju svjesne osobnosti da odgovori manifestacijama nesvjesnoga). Bez ego svjesnosti sebstvo ne može realizirati sebe u svijetu, dok bez sebstva ego nema dubine niti izvor značenja i cjelovitosti. Sebstvo se naspram ega odnosi kao pokretač u odnosu na pokretanoga i kroz proces individualizacije, kako svjesnost sebstva raste, ego pojačano doživljava sebe kao objekt nadređenog subjekta.

Metaforička usporedba dvaju koncepata sebstva može se pronaći u analogiji osobnosti kao dinamične skulpture u kojoj Jungovo sebstvo korespondira žicanoj armaturi na koju mora biti pričvršćena glina Kohutovog sebstva kako bi rad bio dovršen. Bez armature glina nema potporu niti adekvatnu formu, a bez gline armatura je beživotna i manjkave namjene.
Metafora podrazumijeva specifične kvalitete i kvantitete gline, na različite načine privučene i pričvršćene na određene dijelove armature budući da je Jung vjerovao kako stupamo u odnose sa ljudima koji odgovaraju našoj esencijalnoj prirodi. Kao sto je Redfearn rekao, u razvoju, “pojedinac može jedino introjicirati sto on sam po sebi jest”. Čini se da nesvjesne formirajuče (arhetipske) komponente osobnosti i kompleksi ideja i osjećaja koji se formiraju oko njih djeluju poput induktivnih magneta za određena zbivanja i osjećanja na koja odgovaraju. Rezultat je taj da unutarnje psihičke predispozicije individue i vanjski svijet koji ga okružuje postaju jedno i isto, udruženi unutar interaktivnog polja. Prema Jungu, nesvjesni aspekti sebstva doživljavaju se kao vanjski te se “događamo sebi”. Neki aspekti sebstva su posljedično doživljajni samo unutar odnosa koji su vjerna zrcala intrapsihičke dinamike. (Ovaj Jungov koncept povezuje njegovo gledište sebstva sa Kohutovim konceptom selfobjekta.)

Sebstvo i njegove arhetipske kategorije predstavljaju Jungovo fundamentalno ontološko područje. Ovaj faktor ne može biti reduciran na jednostavniji fenomen i za Junga nikako ga nije moguće reducirati na epifenomen mozga. Mnogostrukost upotrebe sa Jungove pozicije vodi do paradoksa kako je sebstvo istodobno srediste psihe, njezin izvor cjelovitosti i također cjelokupnost. Dok istodobno predstavlja matricu osobne svjesnosti, iskustvo sebstva je također i cilj razvitka svjesnosti. Prema Jungu, sebstvo ocrtava vlastite intrapsihičke procese proizvodeći specifične slike u snovima i fantazijama te doživljeno imanentnim kroz takve simbole, predstavlja iskustven pojam, no potpuno je suprotan kada se koristi kao teoretski koncept. Kohut ne pridaje previše pozornosti simboličkim iskustvima sebstva (izuzevši snove), no oni su od znatne važnosti za Junga. Za njega, simboli sebstva se obično kreću u rasponu od najapstraktnijih do najljudskijih, ovisno o tome koji aspekt cjelokupnog sebstva je potrebno naglasiti. Djelomični sadržaj simbolike sebstva pronađene u pacijenata, određen je onime sto je ignorirano od strane ego svjesnosti budući da je takvo iskustvo sebstva homeostatski pokušaj ispravljanja jednostranog ili nepotpunog stava svjesnoga. Prema Jungu tipični simboli koji posreduju tijekom intrapsihičkog iskustva sebstva su:
a) geometrijske figure koje sugeriraju simetriju, cjelovitost, potpunost kao sto su krug ili kvadrat;
b) idealizirane ili transcendentalne figure kao npr. kraljevske ili spasiteljske figure;
c) figure koje predstavljaju ujedinjenje suprotnosti budući da sebstvo predstavlja kompleks suprotnosti paradoksalnog, proturječnog karaktera.

Kohutovo sebstvo je također strukturirano kao par suprotnosti, u smislu da grandioznost implicira kako najveća vrijednost lezi unutar čovjeka, dok idealizacija locira tu vrijednost unutar druge osobe. Jung smatra da je mnoge druge parove intrapsihičkih suprotnosti moguće naći unutar sebstva. Dakle, u snovima, sebstvo može biti predstavljeno kraljem i kraljicom, vjenčanim parom, starom osobom i djetetom, hermafroditom ili bilo kojom drugom slikom jedinstva koja transcendira ili sadrži suprotnosti. Puno razumijevanje takvog simboličkog iskustva u analizi predstavlja zamisao o nadomještanju onoga sto svjesno potražuje da bi se potaknuli rast i cjelovitost osobnosti. U nekom smislu, Jungova koncepcija simbolike slična je Kohutovoj koncepciji selfobjekta – obojica nadoknađuju strukturu koja nedostaje. Ovo je moguće jer simbol potječe iz i predstavlja najbolji mogući izraz arhetipskog sadržaja psihe po Jungu. Moglo bi se sugerirati kako ponekad sebstvo proizvodi intrapsihički simbol ili, ukoliko mu je pružena mogućnost, osobit oblik odnosa u pokušaju da dosegne integraciju osobnosti. Prema Jungu, sebstvo se također projicira na što god je kulturna slika božanstva. Sebstvo funkcionira kao lik boga unutar psihe simbolizirajući ono sto je od najveće vrijednosti za pojedinca. Jung je jasan, iako većinom krivo tumačen, kad tvrdi da postojanje ovog psihološkog fenomena nema utjecaja na postojanje metafizičkog boga izvan psihe. Nadalje, Jung fenomenologiju sebstva vidi izraženu kroz religijske sisteme, mitologiju, umjetnost, i literaturu kao i kroz svjetovne “religije” poput znanosti, novca, političkih uvjerenja, psiholoških škola misli itd. Jung je veliku pozornost pridavao simboličkom sistemu izvan psihologije budući da je osjećao kako dubinska psihologija treba izvanjski sistem referenci sa kojim bi se uspoređivala. Zato je, na primjer, proučavao alkemiju. U toj tradiciji je vidio mogućnost proučavanja vrlo starog zapisa strukture i dinamike psihe u projiciranom obliku. Prema tome, alkemijsko “zlato” načinjeno iz olova je, zapravo, alkemičarev pokušaj da iskusi sebstvo boreći se da se uzdigne iz svog prvotnog psihološkog stanja depresije i kaosa. Alkemijski tekstovi su, sukladno tome, viđeni kao simboličke prezentacije nesvjesnih procesa projiciranih na laboratorijsku operaciju. Za razliku od Jungovog naglašavanja intrapsihičkih iskustava sebstva kroz simbole i slike, Kohutov pojam selfobjekta implicira kako je sebstvo najpotpunije iskusivo unutar odnosa koji nadoknađuju ono sto osobi nedostaje. Kako god, ova naizgledna dihotomija ne bi trebala biti shvaćana prerigidno. Kohut naglašava kako je selfobjekt intrapsihički fenomen, ne samo proces unutar osobe, dok je Jung svjestan kako sebstvo može biti doživljeno između dvije osobe. Junga je ponekad teško razumjeti zbog njegove upotrebe alkemijskih slika i metafora za ocrtavanje kliničkih situacija. No, većina njegovog rada na transferima opisuje doživljaj sebstva kroz međuodnos kao sjedinjenje ili coniunctio, alkemijski termin koji označava ujedinjenje suprotnih principa, cilj njihovog djelovanja, što je u određenoj alkemičarskoj literaturi simbolički oslikano slikom para u činu spolnog odnosa. Koristeći ovu metaforu, Jung predlaže kako unutar dvostrukog transfera oba sudionika iskuse niz suprotnosti kao sto su svjesno i nesvjesno, kontraseksualne komponente osobnosti i konfliktni elementi unutar psihe pacijenta. Sebstvo kao integrirana cjelina je sažetak ujedinjenja tih suprotnosti što je i jedan od ciljeva terapije. Jung sugerira kako se u srži fenomena transfera nalazi faktor koji on naziva “libido srodnosti” ili traganje za međuljudskom povezanošću: “odnos prema sebi je istodobno i odnos prema našim bližnjima i nitko ne može biti povezan sa drugim ukoliko nije povezan sa samim sobom”. Drugim riječima, “unutarnja struktura mora biti kreirana i zatim usmjerena ka bliskosti i odnosu sa drugom osobom”.
Kada Kohut piše da “naša prolazna individualnost također posjeduje značaj koji se proteže izvan okvira našeg života” i opisuje “kozmički narcizam” koji nadilazi granice individualnog, čini se da referira na fenomen koji Jung opisuje kao transpersonalni ili transcendentni aspekt sebstva. Gordon bilježi kako Kohut, raspravljajući o Kafki i O’Neillu, naglašava ljudsku potragu za cjelovitošću i značenjem sto je blisko Jungovom udruživanju iskustva sebstva sa otkrivanjem smisla. Prema Jungu, samo smisao oslobađa; neuroza može biti shvaćena kao patnja duše koja nije otkrila svoj smisao i zadaća je terapeuta da pomogne otkriti “smisao sto pokreće”.

 

Literatura: H. Kohut & C. G. Jung by Lionel Corbett

 

 

Što mainstream medije čini mainstream

 

Jedan od razloga zašto pišem o medijima jest taj što me zanima cijela intelektualna kultura, a dio te kulture koji je najjednostavniji za proučavanje su mediji. Pojavljuju se svaki dan. Možete napraviti sustavno ispitivanje. Možete usporediti jučerašnju verziju sa današnjom. Postoji puno dokaza koji ukazuju na ono što je laž, a što nije, te način na koji su stvari strukturirane.

Moj dojam je taj da mediji nisu nimalo drugačiji od obrazovanja ili, recimo, časopisa intelektualnog mišljenja – postoje određena ograničenja – ali ništa bitno drukčije. Oni djeluju jedni na druge, i to je razlog zašto se ljudi vrlo lagano izmjenjuju unutar njih.

Pogledajte medije ili bilo koju drugu instituciju koju biste željeli razumjeti. Zanima vas njihova unutarnja struktura. Želite saznati nešto o njihovoj ulozi u širemu društvu. U kakvome su oni odnosu s drugim sustavima moći i autoriteta? Ako imate sreće, vodeći ljudi u informacijskome sustavu drže unutarnji zapisnik koji vam govori što kane (to je jedna vrsta naučnog sustava). Taj zapisnik nije nekakav dokument na papiru, nego ono što vodeći ljudi u informacijskom sustavu govore jedan drugome o tome što smjeraju. Postoji dosta zanimljivih dokumentacija.

To su tri najvažnija izvora informacija o prirodi medija. Želite ih proučavati kao što bi, recimo, znanstvenik proučavao složene molekule. Dobro bi pogledali strukturu i na temelju toga izveli hipotezu o tome kako bi medijski proizvod trebao izgledati. Nakon toga ispitujete medijski proizvod i gledate kako se prilagođava hipotezi. U biti, sav posao oko analize medija se svodi na ovaj zadnji dio, pažljivo proučavanje medijskog proizvoda i da li se on prilagođava očitim pretpostavkama o prirodi i strukturi medija.

Što otkrivate? Prvo, da postoje različiti mediji koji rade različite stvari, kao što su industrija zabave, Hollywood, sapunice, itd., pa čak i većina novina u zemlji (velika većina njih). Oni usmjeravaju masovnu publiku.

Imamo još jedan sektor medija, elitne medije koji određuju program rada i okvir unutar kojega svi ostali djeluju, djeluju zato što su elitni mediji ti koji imaju dovoljno sredstava za takve stvari. Mediji kao New York Times i CBS. Njihova publika su većinom povlašteni ljudi, ljudi koji čitaju New York Times – ljudi koji su bogati ili dio onoga što se ponekad naziva političkom klasom. Oni su konstantno uključeni u politički sustav. To su najčešće menadžeri. Politički menadžeri, poslovni menadžeri (šefovi korporacija, na primjer), znanstveni menadžeri (sveučilišni profesori), ili novinari uključeni u organizaciju načina na koji ljudi razmišljaju i vide stvari.

Elitni mediji su uspostavili okvir unutar kojega ostali djeluju. Pogledajte Associated Press koji konstantno stvara obilje vijesti, popodne se vijesti pojave i s njima svaki dan dolazi “Priopćenje urednicima: Sutrašnji New York Times će imati sljedeće priče na naslovnoj stranici.” Svrha toga je da ako ste urednik novina u Daytonu, u državi Ohio, i nemate sredstava da saznate nove vijesti ili jednostavno ne želite o tome razmišljati, takva priopćenja vam govore što su vijesti. To su priče za četvrtinu stranice koju ćete posvetiti nečemu što nema veze s lokalnim stvarima ili nečemu što odvlači pažnju čitatelja. To su priče koje se stavljaju tamo zato što nam New York Times kaže da bi nas to trebalo sutra zanimati. Ako ste urednik u Daytonu, u državi Ohio, to ćete i raditi jer sredstava za nešto drugo ni nemate. Ako iskočite iz tračnica, ako pišete stvari koje se ne sviđaju velikim novinama, brzo ćete za to saznati. Zapravo, baš ono što se desilo u San Jose Mercury News (1) dramatičan je primjer toga. Postoji mnogo načina na koje vas igre moći mogu vratiti na pravi put ako ste slučajno odmaknuli, jer inače nećete dugo trajati. Taj okvir je prilično pouzdan i razumljivo je da je on samo odraz očitih struktura moći.

Stvarni masovni mediji žele odvratiti pozornost ljudi. Neka rade nešto drugo, ali neka nam (vodećim ljudima) ne smetaju. Neka se zabavljaju uz profesionalne sportove, na primjer. Neka svatko postane zaluđen profesionalnim sportovima, seks skandalima ili poznatim osobama i njihovim problemima, ili nečim sličnim. Bilo čime, samo da nije ozbiljno. Naravno, ozbiljne stvari su za glavne dečke. “Mi” se brinemo o tome.

Tko su elitni mediji, tko su oni koji određuju program rada? New York Times i CBS, na primjer. Kao prvo, svi oni su velike, vrlo probitačne korporacije. Nadalje, većina njih je ili povezana sa, ili izravno u vlasništvu puno većih korporacija, kao što su General Electric ili Westinghouse. Oni su na vrhu strukture moći privatne ekonomije, a to je jedna vrlo tiranska struktura. Korporacije su u biti tiranije, hijerarhijske, kontrolirane odozgo. Ako vam se ne sviđa što rade, izlazite. Komercijalni mediji su samo jedan dio toga sustava.

Što je sa njihovim institucijskim položajem? Pa to je više-manje isto. Oni i druga središta najveće moći međusobno djeluju jedni na druge – vlada, druge korporacije ili sveučilišta. Pošto su mediji znanstveni sustavi oni blisko surađuju sa sveučilištima. Recimo da ste reporter koji piše priču o Jugoistočnoj Aziji ili Africi. Trebate otići na neko veće sveučilište i pronaći stručnjaka koji će vam reći što napisati, inače biste trebali otići do nekih ustanova, kao što su Brookings Institute ili American Enterprise Institute. Te vanjske institucije su vrlo slične medijima.

Sveučilišta, na primjer, nisu nezavisne ustanove. Postoje ljudi razbacani po njima koji djeluju nezavisno, ali tako je i s medijima. Tako je uglavnom i s korporacijama. Što se toga tiče, tako je i s fašističkim državama. Ali institucija kao takva je parazit. Ovisna je o vanjskim izvorima pomoći, a ti izvori pomoći, privatno bogatstvo, na primjer, velike korporacije i vlada (koja je toliko povezana s korporacijskom moći da ih je teško razlikovati) – oni su, u biti, ono usred čega se nalaze sveučilišta. Ljudi unutar njih koji se ne prilagode strukturi, koji je ne prihvate i ne usvoje (ne možeš raditi s njom ako je ne usvojiš i ne vjeruješ joj), ljudi koji to ne čine će vjerojatno biti iskorijenjeni usput, počevši s vrtićem pa nadalje. Postoji puno vrsta sredstava filtriranja pomoću kojih se rješavaju ljudi koji predstavljaju problem i koji misle za sebe. Vi koji ste studirali na fakultetu znate da je obrazovni sustav dobro opremljen za nagrađujući konformizam i pokornost. Znači, obrazovni sustav je jedan od tih sredstava filtriranja pomoću kojega na vidjelo izađu svi koji predstavljaju problem, a ostaju oni koji iskreno apsorbiraju okvir mišljenja i stavova struktura moći u društvu koje ih okružuje. Elitne institucije, Harvard ili Princeton, na primjer, su dobro opremljene za socijalizaciju. Ako ste na Harvardu, većina onoga što učite jest ponašanje, kako se ponašati kao član višega sloja, kako pravilno razmišljati i slično.

Ako ste pročitali “Životinjsku Farmu” Georgea Orwella, koja je napisana sredinom četrdesetih, znate da je to satira na Sovjetski Savez, totalitarnu državu. Knjiga je bila veliki hit. Svima se svidjela. Na kraju se ispostavilo da je on napisao uvod u “Životinjsku Farmu” koji je bio zatajen. Pojavio se trideset godina kasnije. Netko ga je pronašao među njegovim papirima. Uvod u “Životinjsku Farmu”, nazvan “Književna cenzura u Engleskoj”, govori o tome da se knjiga izruguje Sovjetskome Savezu i njegovoj totalitarnoj strukturi. Ali Orwell je u tom uvodu također rekao da Engleska nije puno drugačija. Mi nemamo KGB za vratom, ali krajnji ishod je skoro isti. Ljudi koji imaju samostalne ideje ili koji krivo razmišljaju su isključeni.

Orwell spominje i institucijsku strukturu, u dvije rečenice. Pita se zašto se takve stvari dešavaju? Prvo zato što su novine u vlasništvu bogatih ljudi koji se brinu da samo određene stvari dođu do javnosti. Drugo, kada prolazite kroz elitni sustav obrazovanja, kada prolazite kroz škole u Oxfordu, učite da postoje određene stvari o kojima nije prikladno govoriti i određene misli o kojima nije prikladno razmišljati. To je socijalizacijska uloga elitnih institucija i ako se tome ne prilagodite, najčešće ste vani. Te dvije rečenice sve govore.

Kada kritizirate medije i kažete: “Pogledaj, ovo piše Anthony Lewis, ili netko drugi, jako se naljute.” Kažu, s pravom, “nitko meni ne govori što da pišem. Pišem što god želim. Sve ovo o pritisku i ograničenjima su gluposti jer ja nikada nisam pod nikakvim pritiskom”. Što je i točno, ali radi se o tome da ti ljudi ne bi bili na tim pozicijama da već prije nisu dokazali da slijede partijsku liniju. Da su započeli za stolom Metroa, ili nečemu takvom, te radili neprikladne priče, nikada ne bi došli do položaja na kojemu sada mogu reći što god žele. Isto se može reći za fakultete u okviru više ideoloških disciplina. Prošli su kroz sustav socijalizacije.

Pogledajmo strukturu čitavog sustava. Kakve vijesti očekujete? Prilično je očito. Uzmimo na primjer New York Times. To je jedna korporacija koja prodaje svoj proizvod. Proizvod je čitalačka publika. Oni ne zarađuju kada mi kupimo novine. Čak su i sretni što ih mogu staviti besplatno na internet. Oni, zapravo, gube novce kada mi kupimo novine. Proizvod su privilegirani ljudi, baš kao i ljudi koji pišu za novine, znate, ljudi najvišega ranga koji donose odluke u društvu. Proizvod morate prodati tržištu, a tržište su, naravno, oglašivači (druge korporacije). Bili to TV ili novine, ili bilo što drugo, oni prodaju publiku. Korporacije prodaju publiku drugim korporacijama. U slučaju elitnih medija, to je veliki posao.

Pa što očekujete da se dogodi? Što bi ste pretpostavili o prirodi medijskog proizvoda, uzimajući u obzir dane okolnosti? Što bi bila vaša hipoteza, što nagađate? Očita pretpostavka je ta da će medijski proizvod reflektirati interes prodavača i kupaca, institucija, sustava moći koji ih okružuju. Bilo bi čudo da se to ne dogodi.

Drugo što možete pretpostaviti je to da je ova cijela tema tabu. Ako idete na Kennedy School of Government ili na Stanford i studirate novinarstvo i komunikacije ili političke znanosti, ovakva pitanja se neće pojavljivati. To jest, ne smije se uopće raspravljati o dokazima koji potvrđuju taj tabu i o pretpostavci da bi netko slučajno mogao postaviti ta pitanja bez ikakvog znanja da o tome ne smije govoriti. Ako pogledate institucijsku strukturu, reći će te: to se mora tako odvijati jer zašto bi ti ljudi htjeli biti razotkriveni? Zašto bi oni dopustili kritičku analizu onoga što namjeravaju? Odgovor je taj da nema razloga zašto bi oni to dopustili, i ne dopuštaju. Opet, to nije namjeravana cenzura. Vi jednostavno ne možete doći do njihovih položaja. To uključuje ljevičare (ono što zovemo ljevičarima), kao i desničare. Jedino ako ste bili primjereno socijalizirani i istrenirani tako da neke misli jednostavno ne posjedujete, tada možete biti na tim položajima. Tako imamo drugo pravilo predviđanja koje kaže da o prvom pravilu nije dozvoljeno razgovarati.

Zadnja stvar koju ćemo proučiti jest znanstveni okvir u kojemu se sve ovo odvija. Da li ljudi na visokim položajima u informacijskome sustavu, uključujući medije, oglašavanje i akademske političke znanosti, da li ti ljudi imaju jasnu sliku onoga što bi se trebalo dogoditi kada pišu jedni za druge (ne kada drže diplomske govore)? Kada držite govor na nekoj svečanosti, promociji, to su samo riječi. Ali kada oni pišu jedni za druge, što ljudi kažu o tome?

Tu imamo tri struje koje ćemo pogledati. Prva je industrija za odnose s javnošću, znate, industrija za propagandu najvećih poslova. Pa što kažu vođe industrije za odnose s javnošću? Druga struja su ono što zovemo javni intelektualci, veliki mislioci, ljudi koji pišu opaske autora i takve stvari. Što oni kažu? Ljudi kao oni koji pišu impresivne knjige o prirodi demokracije. Treća struja je akademska, naročito onaj dio političkih znanosti koji se bavi komunikacijama i informacijama, te stvarima koje su dio političkih znanosti zadnjih sedamdeset ili osamdeset godina.

Razmotrite te tri struje i vodeće osobe koje su pisale o tome. Svi oni kažu (djelomično citiram) da su masovna populacija “neobrazovani i dosadni nestručnjaci”. Moramo ih držati izvan javne sredine zato što su preglupi i ako ih uključimo samo će stvarati neprilike. Njihov posao je da budu “promatrači”, ne “sudionici”.

Svako malo im je dopušteno glasati, izabrati jednog od onih pametnih tipova. Tada se od njih očekuje da odu doma i rade nešto drugo, gledaju nogomet, na primjer. Ali “neobrazovani i dosadni nestručnjaci” moraju biti promatrači, ne sudionici. Sudionike zovemo “odgovorni ljudi”, a pisac je, naravno, uvijek jedan od njih. Nikad se ne postavlja pitanje zašto sam ja “odgovoran čovjek”, a netko drugi je u zatvoru? Odgovor je očit. To je zato što je ta osoba pokorna, a ova druga samostalna. Ali to pitanje se ne postavlja, naravno. Znači, imamo pametne ljude od kojih se očekuje da upravljaju svime i ostale od kojih se očekuje da budu izvan svega, a mi ne smijemo podleći (citiram iz jednoga akademskog članka) “demokratskim dogmatizmima o ljudima kao najboljim sucima svojih interesa”. Oni to nisu. Ljudi su jako loši suci svojih interesa i zato smo mi tu da radimo za njihovo dobro.

Zapravo, to je jako slično lenjinizmu. Mi radimo za vas i mi to radimo za svačiji interes, i tako dalje. Valjda je to jedan od razloga zašto je ljudima kroz povijest bilo tako jednostavno prebaciti se od zanesenog staljinista do pristalice moći SAD-a. Ljudi se brzo prebacuju s jedne pozicije na drugu, budući da je to sve, u biti, ista pozicija. Ne radi se o nekom velikom pomaku, već o drukčijoj procjeni pozicije moći. U jednome trenutku pomisliš da je ovdje, u drugome da je tamo. Uzimaš istu poziciju.

Kako se sve ovo razvilo? Ima zanimljivu povijest. Dosta toga proizlazi iz Prvoga svjetskog rata koji je bio velika prekretnica. Znatno je promijenio položaj SAD-a u svijetu. Kvaliteta života, zdravlja i dug život nije bio postignut među višim slojevima u Velikoj Britaniji sve do početka dvadesetoga stoljeća, a kamoli negdje drugdje u svijetu. SAD su bile iznimno bogate, s ogromnim prednostima, te su krajem devetnaestoga stoljeća postale ekonomski najmoćnije na svijetu. Međutim, nisu bile veliki igrač na svjetskoj pozornici. Moć SAD-a se proširila na Karipske otoke, dio Pacifika, ali ne i puno dalje.

Tijekom Prvoga svjetskog rata odnosi su se promijenili. Još su se dramatičnije promijenili tijekom Drugoga svjetskog rata. Nakon Drugoga svjetskog rata SAD su više-manje zagospodarile svijetom. Promjena je postojala već nakon Prvoga svjetskog rata, a Amerika je od dužnika postala zemlja koja daje kredite. Nije bila moćna kao Velika Britanija, ali je po prvi put postala bitna u svijetu. To je bila samo jedna od nekoliko promjena.

Prvi svjetski rat je bio doba kada je državna propaganda po prvi put bila dobro organizirana. Britanci su imali Ministarstvo Informacija, i bilo im je iznimno potrebno jer su morali uključiti SAD u rat, inače bi došlo do neprilika. Ministarstvo Informacija je bilo opremljeno za slanje propagande, uključujući i velike izmišljotine o okrutnosti njemačkih vojnika. Meta su im bili američki intelektualci na osnovanoj pretpostavci da su to ljudi koji su najlakovjerniji te da će najvjerojatnije povjerovati propagandi. Oni su također ti koji propagandu raznose kroz svoj sustav. Znači, propaganda je najviše bila pripremana za američke intelektualce i djelovala je jako dobro. Dokumenti britanskog Ministarstva Informacija (mnogo ih je izašlo u javnost) pokazuju da im cilj nije bio, kako su sami rekli, kontrolirati misli cijeloga svijeta, već su ciljali na SAD. Nije ih bilo briga što misle ljudi u Indiji. Ministarstvo Informacija je bilo neobično uspješno u zavaravanju slavnih američkih intelektualaca koji su prihvaćali laži propagande. Bili su vrlo ponosni na to. I trebali su biti jer to im je spasilo živote. Inače bi izgubili Prvi svjetski rat.

U SAD-u je postojala kopija tog ministarstva. Woodrow Wilson je 1916. izabran za predsjednika zbog svojih antiratnih političkih nazora. Amerika je oduvijek bila pacifistička zemlja. Ljudi se ne žele boriti u tuđim ratovima. Zemlja se suprostavljala Prvome svjetskom ratu i Wilson je bio izabran zbog takvog programa rada. Slogan im je bio “mir bez pobjede”. Međutim, Wilson je namjeravao ići u rat. Zato se postavljalo pitanje: kako natjerati pacifistički narod da postanu pomahnitali luđaci koji žele ubijati Nijemce? To zahtijeva propagandu. I tako su oni uspostavili prvu i jedinu važnu državnu agenciju za propagandu u američkoj povijesti. Zvala se Odbor za javne informacije (prikladno orwellovsko ime), odnosno Creelov odbor. Osoba koja ga je vodila zvao se Creel. Zadatak Odbora je bio natjerati narod uz pomoć propagande na rodoljubnu histeriju. Djelovalo je nevjerojatno dobro. Unutar par mjeseci došlo je do luđačke ratne histerije i Amerika je bila spremna za rat.

Ljudi su bili impresionirani tim postignućima. Jedna od zadivljenih osoba, a on ima i dublju umiješanost u sve to, je bio Hitler. Ako ste pročitali “Mein Kampf”, on zaključuje, s opravdanjem, da je Njemačka izgubila Prvi svjetski rat jer je izgubila bitku u propagandi. Nisu se mogli natjecati s britanskom i američkom propagandom koje su ih nadjačale. Obećao je da će sljedeći put imati vlastiti sustav propagande, što se i dogodilo tijekom Drugoga svjetskog rata. Za nas je važnije to što je i američka poslovna zajednica bila zadivljena nastojanjima agencije za propagandu. U to je vrijeme postojao problem. Zemlja je, formalno, postajala sve više demokratska. Puno više ljudi je imalo pravo glasati i sudjelovati, zemlja je postajala sve bogatija, a pristizalo je i sve više novih imigranata.

I što se radi u takvim okolnostima? Teže će biti kontrolirati stvari djelujući kao zatvoreni klub. Prema tome, očito, trebalo bi kontrolirati što ljudi misle. Stručnjaci za odnose s javnošću su postojali i ranije, ali nikada nije postojala industrija za odnose s javnošću. Postojali su ljudi koji su Rockefellerov imidž činili ljepšim, ali velika industrija za odnose s javnošću, inače američka izmišljotina, proizlazi iz Prvoga svjetskog rata. Vodeće osobe su bili članovi Creelovog odbora. Jedan od glavnih, Edward Bernays, dolazi izravno iz Creelovog odbora. Napisao je knjigu “Propaganda”. Termin propaganda, slučajno, nije imao negativnih konotacija u to doba. Tijekom Drugoga svjetskog rata, termin je postao tabu jer je bio povezan s Njemačkom i svim tim lošim stvarima. Ali za vrijeme Creelovog odbora, termin propaganda je značio samo informaciju. Bernays je knjigu “Propaganda” napisao oko 1925. i u njoj je izjavio da primijenjuje lekcije iz Prvoga svjetskog rata. Sustav propagande iz Prvog svjetskog rata i taj odbor čiji je on bio član pokazuju da je moguće “ustrojavati ljudske umove na način na koji vojska ustrojava svoje jedinice”. Ove nove metode kontroliranja, rekao je, moraju koristiti inteligentne manjine žele li da ostali ostanu na ispravnome putu. Sad to možemo jer imamo nove načine.

Ta je knjiga najvažniji priručnik industrije za odnose s javnošću. Bernays je neka vrsta gurua. Bio je autentični Roosevelt/Kennedy liberal. Spretno je upravljao i nastojanjima ureda za odnose s javnošću kada je došlo do državnog udara pokrenutog od strane Amerike koji je srušio demokratsku vlast u Gvatemali.

Njegov najveći državni udar, onaj koji ga je gurnuo u slavu kasnih 1920-ih, je bilo navikavanje žena na pušenje. Žene tada nisu pušile, a on je vodio velike kampanje za Chesterfield. Metode su vam već poznate – modeli i filmske zvijezde s cigaretama u ustima, i slične stvari. Bio je veličan zbog toga. Tako je postao najznačajnija osoba u industriji, a njegova je knjiga postala glavni priručnik.

Jedan od članova Creelovog odbora je bio i Walter Lippmann, najcjenjenija osoba američkog novinarstva već pola stoljeća (mislim na ozbiljno američko novinarstvo, na ozbiljne članke). Pisao je i ono što zovemo progresivnim esejima o demokraciji, smatrani su progresivnima u 1920-ima. Ponovno je vrlo jasno primjenjivao lekcije koje je naučio radeći na propagandi. Govori o novom umijeću u demokraciji – proizvodnji pristanka. To je njegova fraza. Edward Herman i ja smo je posudili za našu knjigu, ali dolazi od Lippmanna. Kada proizvodite pristanak, možete zanemariti činjenicu da, formalno, puno ljudi ima pravo glasa. To može postati nebitno jer mi možemo proizvesti pristanak i osigurati da njihov izbor i stavovi budu strukturirani na način koji nama odgovara. Imat ćemo pravu demokraciju. Djelovat će jako dobro. To se zove primjenjivanje lekcija propagandne agencije.

Akademske društvene i političke znanosti proizlaze iz iste stvari. Osnivač komunikacija i akademskih političkih znanosti je Harold Glasswell. Njegovo najveće dostignuće je knjiga, studija o propagandi. On sasvim iskreno izjavljuje stvari koje sam ja maloprije citirao – ono o nepodlijeganju demokratskome dogmatizmu koji dolazi iz akademskih političkih znanosti. Uzimajući u obzir lekcije i iskustva iz ratnoga doba, političke su ih stranke još jednom primijenile, osobito konzervativna stranka u Engleskoj. Njihovi rani dokumenti, nedavno objavljeni, pokazuju da su i oni cijenili postignuća britanskoga Ministarstva Informacija. Shvatili su da zemlja postaje sve više demokratska i da više ne može postojati zatvoreni klub. Zaključak je bio, kako su sami rekli, da politika mora postati političko ratovanje koje će primjenjivati mehanizme propagande koji su bili jako korisni u kontroliranju ljudskih misli tijekom Prvoga svjetskog rata.

To je okvir doktrine koji se slaže s institucijskom strukturom. Ta doktrina jača predviđanja o tome kako bi stvari trebale djelovati. A ta su predviđanja jako dobro potvrđena. Međutim, o tim zaključcima nije dozvoljeno pričati. Sve je to sad dio mainstream literature, ali samo za ljude iznutra. Kada idete na fakultet, ne čitate klasike o kontroliranju ljudskih umova.

Baš kao što ne čitate ni što je James Madison rekao tijekom Savezne ustavne konvencije o tome kako glavni cilj novoga sustava mora biti “zaštita bogate manjine od većine”, i mora biti osmišljena na način da postigne cilj. Tako je utemeljen ustavni sustav, i to nitko ni ne proučava. Tu činjenicu, osim ako se jako ne potrudite, ne možete naći ni u akademskom obrazovanju.
To je otprilike slika stvari, onako kako je ja vidim, na koji način je sustav institucijski, nauke iza njega, način na koji se manifestira. Postoji još jedan dio usmjeren prema “neukim i dosadnim nestručnjacima”. Tiče se odvraćanja pozornosti ove ili one vrste. Smatram da je iz toga lako pretpostaviti što možete dalje očekivati.

 

LIteratura: Noam Chomsky

Javnost, mnijenje, te masa i mediji

Tema rada je međuodnos javnog mnijenja i masovnih medija. Dan je prikaz nastanka javnog mnijenja kao i povijesnih uvjeta koji su ga uvjetovali. Javno mnijenje se upravo zahvaljujući medijima masovnog komuniciranja (novine) uspjelo uzdignuti do bitnog političkog aktera iskoristivši ih kao sredstvo pritiska i poziva na javnu debatu. No odgojni potencijal masovnih medija je iskorišten u svrhu ekonomske propagande i tako je stvorio uvjete da se na isti način postupi i u slučaju politike. Rad upravo pokušava prikazati kako se taj proces odvijao i kako su ga različiti autori (Habermas, McLuhan, Marcuse, Keane) interpretirali. Tako se analizira ekonomski i društveni utjecaj na publiku i na stvaranje njihova stava prema medijima kao i odnosa medija prema publici (medija kao, od strane nekog, kontrolirane institucije). Tematizira se i jedna posebna (McLuhan) interpretacija medija, koja na odnos čovjeka i medija gleda kao na odnos simbioze, povezanosti, koja mjenja «dimenzije» čovjekove svijesti. Na kraju iznesen je i jedan liberalniji pogled i paralelno prikazan s Habermasovim zaključkom o zalazu javne debate.

Od kada je Gutemberg u prvoj polovici 15. stoljeća sastavio svoj stroj za tiskanje s pokretnim slovima njegov je izum, sve sigurnijim koracima nametao nove načine komunikacije. Industrijske promjene implicirale su društvene u kojima je omasovljenje društva postalo izvjesnim. Mogućnost proizvodnje većeg broja kopija, što je dovelo do smanjenja njihove cijene, a tako i dostupnosti širem krugu čitatelja, samo je dio tog povijesnog procesa, ali iznimno značajna time što novootkriveni način komunikacije postao medij u kojem su se odvijale društvene «borbe».

Funkcije sredstava masovne komunikacije nisu uvijek bile jednake; povijesni razvoj društva umnogome je utjecao i na komunikacijska sredstva dajući im karakteristična obilježja vremena i društvene situacije u kojoj su nastale. Mediji su doživljavali sve društvene (r)evolucije i ujedno bili bitan faktor u njihovu ostvarenju. Potencijal sredstava masovne komunikacije, prije ili kasnije, uvidjeli su vlast i svi građani koji su imali što za saopćiti širem krugu ljudi – stvarala se publika koja postala i primatelj i pošiljalac poruke što se komunikacijom prenosila.

Formiranjem publike u društvenu upotrebu ušao je i pojam javnog mnijenja, pojam kojim se težilo prikazati stav javnosti kao publike i svojevrsnog koncenzusa u zajedničkom stavu prema nekome (vlasti) ili nečemu (nekom događaju). Takav stav da bi se mogao nazvati javnim mnijenjem trebao je nastati u diskusiji publike koja je sposobna kritički rezonirati.

Mijenjanjem osobina publike mijenjali su se i prilagođavali masovni mediji (proces je uzajaman jer su masovni mediji i efikasno sredstvo odgoja, pogotovo u suvremenim društvima) te je danas, nekoliko stoljeća nakon prvih tiskanih novina, situacija bitno drugačija: tehnički razvoj doveo je do nastanka različitih oblika masovnih medija te njihove popularizacije, tako da korištenje (ali najčešće samo pasivno) nekog od njih više nije pitanje ni društveno – političke aktivnosti ni luksuza. Tendencija daljnjeg razvoja i integriranja različitih medija nije upitna i ostaje otvoreno pitanje koliko će slobode pri interakciji budućeg korisnika medija unutar takvog sistema ostati za kreativan, inovativan način mišljenja i djelovanja, a što će ovisiti i o tehnološkim i ideološki postavljenim granicama. Današnji mediji, kao što su radio i televizija ograničeni su i, unatoč ideji državnog medija kao medija u službi javnosti, ne uspijevaju zadovoljiti zahtjeve fragmentirane publike.

Prateći razvoj i emancipaciju građana i građanskog društva od države kao autoriteta Jurgen Habermas usporedo analizira i razvoj sredstava masovne komunikacije. Procesi koji su kao posljedica industrijske revolucije doveli do temeljitih promjena u društvenoj strukturi stvorili su okolnosti u kojima se Gutembergov izum mogao u potpunosti iskoristiti. U samom početku komunikacija ja bila jednostrana, novine su služile kao obavještenja i objave koje je vlast željela saopćiti svojim podanicima. Značaj je prvih novina upravo u tome, što su svojom općom dostupnošću, bez obzira na oskudnost informacija koje su nudile, omogućile stvaranje nečeg što je tek pod ovim uvjetom moglo postati – publike. Građani, ne više u smislu starih staleža zanatlija i sitnih trgovaca već novih kapitalista i staleža školovanih ljudi koji se formiraju kao publika nasuprot vlasti postaju svjesni vlastitog zajedničkog interesa i od klase po sebi postaju klasa za sebe. Vlast koja je stvorila novine kao instituciju nije mogla ni slutiti da bi se te iste novine mogle upotrijebiti kao efikasno oružje protiv nje same. Potrebno je bilo samo prepoznati mogućnost političkog djelovanja pomoću novog medija i iskoristiti njegove prednosti. Nova klasa, klasa građana uvidjela je tu mogućnost i otvara dijalog: «javno rezoniranje (rezoniranje javnosti) postaje medijum između građanske javnosti i vlasti.» (Habermas, 1969:38). Dolazi do odvajanja pojmova države i društva, a javnost, pojam koji se u prošlosti podrazumijevao za djelatnosti izvan sfere nužnosti, dakle za područje odvojeno od sfere neposredne proizvodnje, postaje veza između države i društva. Promjena u načinu proizvodnje implicira promjenu u upravi države. Sfera obitelji, po dotadašnjem shvaćanju privatna, postaje bitna javnosti upravo zbog funkcije koju je dobila kao posljedicu privatiziranja procesa proizvodnje. Ona postaje «orijentirana prema robnoj razmjeni proširenoj u uslovima uprave i javnog nadzora.» (Habermas, 1969:29)

Uspostavljanu javnosti kao političkog faktora prethodilo je dugo razdoblje formiranja javnosti uopće i to kroz kritičko rezoniranje o kulturnim ostvarenjima koja postaju pristupačna sve većem broju ljudi (prisustvovanje kulturnim događajima i korištenje knjiga i časopisa postaje uvjetovano materijalnim mogućnostima). Kultura sve više prima karakter robe koja se može kupiti kao svaka druga, a konzumenti su slobodni raspravljati o njezinoj kvaliteti. Stvara se okruženje u kojem publika kritički raspravlja o kulturnim dobrima, a čije institucije postaju kavane (Engleska), saloni (Francuska) te razni čitalački klubovi i druga udruženja. Formalizira se i oblik diskusije u kojoj ključnu ulogu ima argument te se formira sfera profesionalnih kritičara. Između javnost koja kritički rezonira o kulturnim dobrima – «literarne javnosti» i «političke javnosti» mali je korak. Javnost koja se uspostavila kroz svoje institucije, sad želi potvrditi svoju sposobnost rasuđivanja, «javno mnijenje se želi potvrditi kao legitiman izvor zakona.» (Habermas, 1969:71). Nakon dugih godina političke polemike u kojoj je tisak odigrao važnu ulogu u promociji stavova novog staleža kao «kritički organ publike koja rezonira» vlast je morala priznati javnost kao politički subjekt sa mogućnošću participacije u vlasti. 1832. godine donošenjem zakona o izbornoj reformi, parlament postaje organ javnog mnijenja koje ga je već godinama kritički komentiralo (proces koji je trajao skoro vijek i po)(Habermas, 1969:81). Nakon političkog uspjeha slijedi era vladanja pomoću javnog mnijenja nastalog u javnoj diskusiji. Mnijenje se formira u sukobu oko različitih problema, tako da i političke partije počinju iznositi svoje programe pred sud javnosti. (Habermas, 1969:86) Javno mnijenje je i prije no što je dobilo legitimitet postalo dovoljno moćno i sposobno utjecati na donošenje političkih odluka na najvišoj razini. Trenutak legitimacije, političke «pobjede» javnog mnijenja prema Habermasovu mišljenju bio je vrhunac kritičke i slobodne misli i uvertira u razdoblje u kojemu će institucije javnosti izgubiti ulogu sredstva pomoću kojih javnost sudjeluje u društvenom i političkom dijalogu, a sve više postaju privatne institucije u službi interesa pojedinaca koji se nalaze u njihovoj upravi.

Period koji je uslijedio, najjednostavnije bi se mogao okarakterizirati kao razdoblje formiranja socijalne države. Promjene koje su se zbile u društvu duboko su utjecale na promjenu unutar same obitelji, gubi se osjećaj glave obitelji kao «privatnog vlasnika» i on postaje «zaposlenik». Životni standard raste, a državne intervencije u život pojedinca sve su brojnije. Država sama, u obliku različitih socijalnih pomoći, osiguranja i garancija utječe na privatni život svojih građana. Smanjenjem radnog vremena stvara se sfera dokolice, slobodnog vremena koje ostaje pojedincu za ispunjenje aktivnostima od vlastitog interesa i razonodu. On se razvija (pojedinac, ali i cijela obitelj) u potrošača prihoda i korisnika slobodnog vremena. «Takozvano ponašanje u slobodnom vremenu ja apolitično već stoga što, uključeno u kružni tok proizvodnje i potrošnje nije u stanju konstituirati svijest emancipiranu od neposredne životne nužnosti. Slobodno vrijeme ostaje vezano uz javno kao njegov komplement…»(Habermas, 1969:203). Pojedincu se, sada, obraćaju masovni mediji u službi različitih ekonomskih interesa nudeći mu (oglasima i ostalim oblicima ekonomske propagande) rješenja za ispunjavanje slobodnog vremena. Oni teže ispunjenju čovjekovih potreba, ali i što je mnogo značajnije odgajaju čovjeka kako bi imao određene potrebe, one koje Marcuse ogorčeno naziva krivim. Zadovoljavanje većine takvih potreba, rezultira stanjem ugode i snošljivosti, pasivizirajući konzumenta i odvraćajući ga od bitnih društvenih problema. Individualne razlike među pojedincima iste, ali i različitih klasa, sve su manje i zamjenjuju se ponuđenim obrascima poželjnog ponašanja, internaliziranog kroz sredstva masovne komunikacije i kroz društveni pritisak okoline koja je već prihvatila «pravila igre». Sredstva masovne komunikacije još od najranijeg djetinjstva odgajaju pojedince (David Reisman u Habermas,1969:242) promovirajući i u svojim nekomercijalnim dijelovima različite stilove djelovanja, a u pravcu reklamiranog modela potrošnje. Zajedničke potrebe i njihovo zadovoljavanje nude mogućnost «neposrednog identificiranja individuuma sa svojim društvom i, posredstvom toga, s društvom u cjelini.» (Marcuse, 1968:29) Kupujući proizvode on kupuje stavove i navike, što na koncu postaje način života.(Marcuse, 1968:30) Kultura, umjetnost, politika, religija, filozofija nudi se pojedincu, reproducirana sredstvima masovne komunikacije i ukomponirana sa komercijalnim oglasima banalizira se, kultura sama postaje markentiško sredstvo za promociju ekonomskih interesa (Marcuse, 1968:68-69) I sami ekonomski zakoni prodiru u supstancu djela: razmjenske vrijednosti počinju utjecati i na kvalitet samog dobra. Obrat u odnosu na razdoblje formiranja građanskog društva u kojemu su mediji odigrali ključnu ulogu promicanja kulture i u kome je poznavanje kulture i dobro obrazovanje omogućavalo postizanje društvenog ugleda dogodio se u samom shvaćanju pojma kulture. Iako je već ranije kultura dobila karakteristiku robe, društvena vrijednost kulture, pa i kulturnih dobara bila je veća jer se kulturu trebalo steći i sudjelujući u njoj i promišljajući je što je zahtijevalo, osim materijalnih sredstava, i određen intelektualni napor. Uz suvremenu tendenciju masovne produkcije, koja je smanjenjem cijena omogućila pristup kulturnim dobrima mnogo širem krugu ljudi, događa se i druga, negativna tendencija opadanja njihove kvalitete. «Masovna kultura stiče svoje problematično ime upravo time što sve veću potražnju postiže prilagođavanjem potrebama opuštanja i razonode potrošačkih grupa s relativno niskim nivoom obrazovanja, umjesto da obrnuto, proširenu publiku odgaja za istinsku kulturu netaknutu u svojoj suštini. … Narod se ne uzdiže u kulturu, a sama kultura se spušta na nivo masa.» (Habermas, 1969:208) «Kulturna industrija» prisiljena je, u uvjetima tržišne borbe, prilagođavati sadržaj svojih medija i organizirati ih na način koji će privući pažnju potencijalnih potrošača (često duhovno trome i nezainteresirane publike svojih proizvoda što dovodi do procvata senzacionalizama koji karakterizira takozvani žuti tisak, ali i koje sve više mjesta dobiva kao zabavni dio dnevnih novina i različitih časopisa. Povećanje tržišnog plasmana uvjetovano je brojnim ustupcima koje su izdavači napravili, a od kojih je depolitizacija sadržaja (Habermas, 1969:213) samo jedan. Do promjene dolazi i u strukturi same publike: prilagođene oblike medija ne koristi samo publika nižeg društvenog statusa već i društveni slojevi za koje bi se, na temelju njihova obrazovanja i društvenog statusa, moglo pretpostaviti da nasljeduju onaj građanski. Činjenica da još samo mali broj ljudi, i to uglavnom kulturnih djelatnika, umjetnika, pisaca, slikara, inteligencije i jako malog dijela publike, koji se uglavnom svrstavaju u avangardu, i kao takvi bivaju na marginama društva, kritički promišlja o kulturi, dovodi do zaključka da se onaj sloj građanskog društva koji je rezonirao o kulturi transformirao u potrošača kulturnih dobara, što je samo jedan od dokaza konformističkog duha suvremenog društva. Kulturna potrošnja stupa u službu ekonomske i političke propagande i tendencija da potrošačkokulturna javnost apsorbira političku sve je izglednija.(Habermas, 1969:223)

Na publiku, već prilagođenu metodama propagande masovnih medija, nije više bilo problem djelovati tim istim metodama u svrhu političke aklamacije. Karakteristika javnosti iz vremena uzdizanja buržoazije u politički priznatog partnera i legitimacije parlamenta kao zastupnika javnih interesa, homogenost, nestaje u prožimanju države i društva (Habermas, 1969:249) i razbijenoj privatnoj sferi. Organizirani privatni interesi prodiru u javnost želeći dobiti politički vid u sve većem broju različitih interesnih udruženja i političkih partija. Politička domena se socijalnopsihološki integrira u domenu potrošnje.

Stanje u kojemu se nalazi javnost, stanje pasivnih konzumenata i potrošača društvenih proizvoda mnogo je lakše zavesti, različitim metodama političkog marketinga, vrlo sličnog onom ekonomskom, nego politički educirati i očekivati da i samo djeluje, sudjelujući u političkim debatama, prijedlozima ili nekim drugim oblikom političkog aktivizma. Stavovi koje zastupa neka politička partija, doneseni su u skladu interesa vođa i članstva partije (ali često samo užeg) izlažu se javnosti u gotovom obliku. Postaju roba koju treba prodati kao i svu ostalu robu na tržištu. Nasuprot javnom mnijenju Habermas ističe nastanak nejavnog mnijenja, kojemu pripadaju oni pojedinci koji nemaju volju sudjelovati u političkim, pa i društvenim procesima. Ovaj dio publike ne spada u ni jednu partiju i politička propaganda usmjerena je upravo na njega. Pri tome se, politička propaganda ne obraća njima kao političkim akterima, što svojim, generalno apolitičnim stavom postaju jedino u trenutku izbora, već kao potrošačima, što u biti i jesu. Kao takva ona ne stupa s njima u kontrast već se prilagođava okvirima njihova potrošačkog djelovanja integrirajući ih oko svog proizvoda. Mediji koji su nekada bili sredstvo kojim se javnost izborila za politički legitimitet, u kojima je «pred sobom imala svoje ogledalo» (Habermas, 1969:59), a slično medijima i političke partije, postaju sada skice po kojima se javnost treba oblikovati.

Tendencijom sve brojnijeg ulaska različitih privatnih interesa u javnu sferu, a koji pretendiraju da ih se legitimira kao mnijenje javnosti kojoj se obraćaju, kao i povećanje brojnosti publike, ne više publike jedne klase, koja ima mogućnost sudjelovanja u stvaranju mnijenja, odnosi unutar same publike se bitno mijenjaju. Gubi se homogenost publike u sve nepreglednijem medijumu reklame, javnost se fragmentira(Habermas, 1969:239), razbija u mnogo manjih koje međusobno više nemaju nikakav zajednički interes. Glavna je karakteristika suvremene publike upravo njena heterogenost. «Javnom mnijenju je teže nego ikada da se oformi i afirmira: to mora učiniti iz neuređenog skupa raspoloženja, nejasnih mišljenja i popularnih shvaćanja, kakva šire sredstva javne komunikacije, a ne iz racionalne analize različitih velikih tokova mišljenja koji su se u građanskom društvu međusobno sukobljavali.» (Habermas, 1969:299).

Unutar, jedne, integrativne kulture, u mnoštvu različitih interpretacija političke i ekonomske stvarnosti gubi se preglednost kako tržišta, tako i političkih činjenica. U takvim okolnostima integracija se postiže samo kroz djelovanje političkih partija i to površna ideološka integracija širokih masa birača u svrhu političke aklamacije (Habermas, 1969:257). Partije se više ne obraćaju pojedinoj klasi već, koliko je to moguće, što širem krugu publike, prilagođavajući i uopćavajući svoje stavove te ih nudeći publici u obliku jednostavnih parola. Politička borba dobiva karakteristike zabavnog showa u kojem partije upravo zabavnim elementima nastoje privući publiku i nametnuti joj se kao politički izbor, ostavljajući bit političkih problema u drugom planu. Najupečatljiviji primjer promjene odnosa javnosti prema određenim procesima je krivični proces, u kojem neangažirana publika, potrošači senzacionalističkih proizvoda masovnih medija, vidi predstavu zanimljivu samo za razonodu. Na primjeru sudstva vidi se potreba zaštite od plebiscitarne javnosti, što je suprotna tendencija od one koja se događala stvaranjem građanskog društva (Habermas, 1969:262). Na isti način, i diskusija, koja se još odvija među pojedincima unutar politički pasivizirane publike, gubi polemički karakter svedena na komentiranje potrošnih artikala, održavajući razinu svijesti potrošačke kulture podčinjena pritisku različitih sredstava masovne komunikacije orijentiranih na razonodu i poticaj na potrošnju.

Marshall McLuhan u knjizi «Poznavanje opštila: čovekovih produžetaka» na potpuno različit način pristupa problemu, ne samo masovnih medija, već i svih onih komunikacijskih i tehničkih sredstava koje smatra čovjekovim produžecima. Iako je autor naglasio da je u svojem djelu pokušao objasniti fenomen medija neovisno o mogućnostima njihove zloupotrebe i korištenja u manipulativne svrhe, neki njegovi zaključci upućuju upravo na tu mogućnost.

Osnovna je McLuhanova teza da je čovjek različitim «medijima» produžio svoja čula, živce, a u najnovije vrijeme to čini i sa svojom sviješću (McLuhan, 1971:38). Čovjek nije neovisan o svojim produžecima već oni značajno utječu na njegovo razmišljanje i djelovanje određujući tako i cjelokupno društvo. Oni mijenjaju razmjer, brzinu i obrasce i unose ih u odnose među ljudima. «Medij predstavlja poruku zato što uobličuje i određuje razmjere i oblik čovjekovog udruživanja i djelovanja.» (McLuhan, 1971:42) Prožetost čovjeka njegovim produžetcima ne dopušta kritičku distancu koja bi bila potrebna za racionalnu prosudbu produžetaka uopće; taj se međuodnos tek dao naslutiti u suvremenoj zapadnoj kulturi koju u svojoj podjeli na vruće i hladne (tj. podjeli prema stupnju određenosti na visoko i niskoodređene «medije», određene prema sudjelovanju publike u njima) McLuhan opisuje kao kulturu na prijelazu iz vruće u hladnu. Paradoksalno je što je čovjek u mogućnosti spoznati svoj odnos prema «medijima» tek u dobu smanjenog racionaliteta nakon vrućeg razdoblja fragmentarne kulture.

Ipak, najzanimljivije zapažanje koje McLuhan iznosi je činjenica da svaki produžetak izaziva utrnulost u pojedincu i društvu (McLuhan, 1971:40). Produženjem određene funkcije svog tijela čovjek je ujedno i «amputira», izum kotača produžuje čovjekovu nogu, ali i preuzima neke njene funkcije tako je zamjenjujući. Kod elektronskih «medija» kao što je televizija, dolazi do «produžetka živčanog sustava», što kod čovjeka neposredno pobuđuje osjećaj otupjelosti (McLuhan, 1971:82). Primajući produžetak (radio, televizija) u svoj osobni sistem čovjek trpi pomicanje opažanja i prilagođavanje svijesti onoj razini koju nam određeni «medij» konfigurira kao moguću.

«Prihvaćanje naše vlastite tehnologije u svakodnevnoj upotrebi stavlja nas u narcisovsku ulogu potpražnjene svjesnosti i otupjelosti u odnosu prema tim slikama naše vlastite ličnosti. Neprestano prihvaćajući tehnologije, mi se povezujemo s njima kao servomehanizmi. Zato moramo, da bismo ih uopće koristili, služiti tim predmetima , tim našim produžecima kao bogovima nižih religija.» (McLuhan, 1971:84) Paralela bi se mogla povući sa Marcuseovim “jednodimenzionalnim čovjekom” koji svoju egzistenciju provodi zadovoljavajući potrebe nametnute upravo sredstvima masovne komunikacije. Čovjek se u uvjetima koje su mu nametnuli produžeci mora održati i to čini sredstvima za protunadražaj (alkoholom, sportom, uživanjem) ili odstranjivanjem nadražaja – udobnošću (McLuhan, 1971:81). «Svijet mašina uzvraća čovjekovu ljubav time što mu pospješuje želje i žudnje.» (McLuhan, 1971:85) Zatvoren u svijetu zadovoljavanja svojih potreba, među drugim ljudima sa istim potrebama, pojedinac ne dovodi u pitanje društvenu situaciju u kojoj se nalazi.

Liberalniji stav u tumačenju sredstava masovne komunikacije zastupa tezu prema kojoj u demokratski uređenim državama do izražaja, kroz različita sredstva masovne komunikacije, mogu doći svi pojedinačni interesi koji se tako imaju priliku i ostvariti. Mediji koji su se razvijali u “demokracijama”, nakon Drugog svjetskog rata, poučeni mogućnošću manipulacije i korištenja u totalitarne svrhe, razvijali su se uglavnom prema modelu medija u javnoj službi. Osnovna načelo takvog modela bilo je da mediji ne bi trebali biti produžena ruka vlasti već medij cijenom i sadržajem dostupan svakom kućanstvu i svakom građaninu (Keane, 2000:84),. Suvremene tendencije razvoja privatnih medija, kao što su kablovska televizija i internet srušili su monopolistički položaj medija u službi javnosti i otvorili nove sfere komunikacije. Keane suprotno Habermasu ne samo da ne smatra da javna sfera nestaje već naprotiv da je u suvremenim oblicima komunikacije dobila novi impuls koji joj omogućuje da se razvije na novim razinama. On, također, smatra da su teoretičari medija W.Lippman, J. Habermas, M. McLuhan i Baudrillard zanemarili «izvornu sposobnost demokracija i medijskih sustava da stvaraju kontroverze o tome tko što dobiva, kada i kako.» (Keane, 2000:85) U novim medijskim prostorima javnost ima mogućnost, raspravljanja o svim bitnim problemima, kao i promatrati te procjenjivati političke probleme i aktere. Keane tvrdi da se javlja nepovjerenje u vlast i stanovita doza nesigurnosti, ali ne i pospanosti na kakvu misli McLuhan kada tvrdi da je «cijena vječne budnosti ravnodušnost» (McLuhan, 1971:66), a Habermasovu tezu o o zalazu javne debate i rasprave pod pritiskom komercijalizacije smatra netočnom.

Habermas mogućnost održanja i nastanka javnosti, nasuprot nekritičkoj manipulativnoj sferi nejavnog mnijenja vidi još samo unutar samih političkih partija i udruženja, i to samo u uvjetima, sličnim onim u kojim je nastala građanska država. “Jedino bi publika organiziranih privatnih ljudi mogla pod današnjim uslovima uspješno učestvovati u jednom procesu javne komunikacije preko kanala javnosti u okviru samih partija i na osnovu publiciteta obaveznog za saobraćanje organizacija s državom i među sobom. Na tome bi se moralo legitimirati stvaranje političkog kompromisa.” (Habermas, 1969:290-291) Pluralitet, ma koliko bio postavljen kao temeljno načelo liberalnih teorija, prema Habermasovu mišljenju, “izvor je opasnosti i sumnje u to da li iz njega ikada može proizaći jedan opći interes na takav način da bi u njemu javno mnijenje moglo naći svoj kriterijum.” (Habermas, 1969:294) Suvremenom političkom dijalogu nedostaje upravo onaj moment konsenzusa oko bitnih pitanja, koji je karakterizirao nastajanje građanske klase, a mogućnost kojeg je danas upitna. Habermas upravo stoga taj konsenzus traži u pojedinim partijama jer je i pretpostavka njihova egzistiranja kao političkih faktora minimalna doza homogenosti. Javnost koja čini takvu jednu partiju, bila bi , uvažimo li Keanovu podjelu na tri stupnja: makro ,mezo i mikro sferu , bila bi na najnižoj razini i stoga nije iznenađujuć Habermasov pesimizam. Problem veličine sfere koja pretendira nasljedovati onu koja se oformljivanjem javnosti nazivala javnom sferom sve je očigledniji i nemoguće je više govoriti o jedinstvenoj javnoj sferi. Iako bi se se na određenoj razini i mogle pomiriti teze oko pitanja javnosti između teorija Keanea i Habermasa, sfera koju Habermas još naziva javnošću sve je manja i ima tendenciju daljnjeg reduciranja, dok se Keanove šire sa svim onim elementima javne diskusije i konsenzusa, koji nestaju sa Habermasovom.

Pitanje uloge medija u suvremenom društvu nameće se kao ključno za razumijevanje procesa koji karakteriziraju samo društvo. Tehnološki napredak doveo je do usavršavanja postojećih i stvaranja novih medija, primjerice interneta, koji dovode ljudsku komunikaciju na jednu novu razinu. Ali napredak i usavršavanje ne vode nužno i povećanju kvalitete života čovjeka (o sreći nema smisla ni govoriti) kako je to vizionarski i naivno mislio Condorcet. Komunikacijskim mogućnostima medija za poboljšanjem, primjerice, političke diskusije, suprotstavljena je realna opasnost manipulacije i korištenja medija u propagandne svrhe.

Kako su stavovi pojedinih teoretičara medija bili, u većoj ili manjoj mjeri ideološki obojani, tako su i različitim dijelovima problema davali prioritet pred drugim te iste interpretirali na različit način. Ipak u temeljnim pojmovima postoji koncenzus kao i djelomično u opisu postojeće situacije, a glavne razlike i nesuglasice među različitim teorijama odnose se u ponuđenim rješenjima koja variraju od radikalnih, a koja zastupaju radikalniji predstavnici kritičkih teorija, do promjena koje bi se provele intervencijama unutar postojećeg sustava, a prijedlog su uglavnom liberalno orijentiranih teoretičara.

Prihvaćanje jedne od ovih teorija, pa i onih najradikalnijih poput Marcuseove stvar je osobnog stajališta i ideološke opredijeljenosti, jer svaka od njih počiva na specifičnom shvaćanju društvenih činjenica koje možemo, ali i ne moramo nužno prihvatiti kao objektivne. Ipak, svaki od načina interpretacija tih činjenica daje nešto širu sliku problema i otvara nova pitanja na koja tek treba dati odgovor.

Tami, Kanjet-a-  Prezentacija

„Pederi“ i predrasude

 

Prastaro je i opće mnijenje da je homoseksualnost, muška i ženska, protuprirodna i društveno opasna pojava koju treba progoniti ili barem potisnuti i prikriti.
Izrazi “protuprirodno”, “bolesno”, “nastrano”, “perverzno” i sl. uobičajene su ideološke oznake, što uistinu djeluju kao zastrašujuće diskvalifikacije za sve kulturne činjenice koje se protive konzervativnom mentalitetu. Pri tome se posebno izraz “protuprirodno” upotrebljava veoma neobjektivno i selektivno: najprije se ne mari za antropološku istinu da je čovjek po definiciji izrazito neprirodno i protuprirodno biće, tj. biće koje sve više izbija iz prirodnosti i ništi prirodnost, te upravo tako stvara kulturu, a potom se protuprirodnim pogrdno označavaju samo činjenice koje nekome smetaju.
No, nije li već neprirodno i to, jer zaista u prirodi ne postoji, da se odijevamo, vladamo vatrom i jedemo kuhanu hranu? Nije li protuprirodno da ne komuniciramo samo vikom i gangom nego još i pismom, telefonom, Internetom i klavirskom glazbom? I da iz Europe za samo nekoliko sati dolijećemo u New York kako bismo možda vidjeli koloristike mrlje Jacksona Pollocka u Museum of Modern Art, pa se isto tako sutradan vračamo kuci? I da neplodna žena rada asistiranom oplodnjom, srčani bolesnik dobiva umjetno srce, a invalid juri brzinom motornog vozila? U bogatijim društvima ljudski život je pred par stoljeća trajao prosječno 40-ak godina, a danas protuprirodnim djelovanjem kulture traje oko 70 godina.

Te i tolike druge kulturne tvorevine, sve zaista protuprirodne, nitko neće ocijeniti kao neprihvatljive. Međutim, konzervativcima su prirodni i prihvatljivi osvajački ratovi, bogaćenje na tuđem radu, rasna i nacionalna nejednakost, podcjenjivanje i izrabljivanje žena ili nametanje “prave” vjere – iako ima i odviše razloga da se sve to ocijeni protuprirodnim i neprihvatljivim. Isto tako, bila bi prirodna i neupitna vladavina tolikih državnih, porodičnih, vjerskih i stranačkih idiota koji unesrećuju i izbezumljuju narode (o psihopatologiji političara piše M. Berger: “Skriveno ludilo ljudi vlasti”, 1993.), kao i doktrine koje takve vladavine opravdavaju. Ali konzervativci svih boja, od desnice do ne malobrojnih liberala i socijalista, složni su u tome da je homoseksualnost jedna protuprirodna nastranost – jer je, dekretiraju oni u izrazito biologističkom stilu, “prava” ili “prirodna” spolna ljubav moguća samo u odnosu muškarca i žene radi razmnožavanja. To što nekih 10 posto ljudi u današnjim emancipiranim društvima živi ili želi živjeti svoju spolnost i ljubav protiv takvog ideološkog dekreta nije dovoljno da bi oni napustili svoje uistinu suludo uvjerenje da su svi ti ljudi bolesnici ili pokvarenjaci.

Ako homoseksualnost jest protuprirodna pojava, ona je to zacijelo u manjoj mjeri od Mozartova koncerta, od nomenklature tucanja iz Kama Sutre i od svemirskog raketnog plana „Shuttle“. Naime, znamo iz istraživanja etologa da istospolnih odnosa ima ponegdje i u neljudskoj prirodi, nadasve kod razvijenijih životinja poput čimpanza bonobo i dupina, a s raznovrsnim funkcijama – od kojih su čini se glavne igra i obaranje napetosti u smislu „Make sex, not war“. Ipak, najveća je nevolja konzervativnih homofoba nesposobnost razumijevanja i prihvaćanja kulturološke činjenice da su raširena homoseksualnost i druge spolne nekonvencionalnosti (pitajte mlade i starije o njihovim erotskim inovacijama!) nužni izrazi civilizacijskog procesa otprirodenja Homo sapiensa. Zato je istospolna privlačnost najčešća ili barem manje skrivena u manjinama kulturnih elita, koje se i lakše odvajaju od vladajućih dogmi i strahova, pa su tako „protunaravnu ljubav“ prakticirali Solon, Perikle, Sokrat i Platon, Michelangelo, Leonardo i Caravaggio, mnogi u skrovitosti srednjovjekovnih dvoraca i samostana (J. Boswell: Christianisme, tolérance et homosexualité, 1985.), Oscar Wilde, Whitman, Proust, Verlaine, Rimbaud, Cajkovski, Virginia Woolf, Valentino, Wittgenstein, Thomas i Klaus Mann, Gide, Cocteau, Visconti, Pasolini, Nurejev, Marguerite Yourcenar, Michel Foucault, Yukio Mishima, Fassbinder, Susan Sontag.
Što se tiče “društvene opasnosti” ove spolne prakse, od Akvinskog do današnjih homofoba, kaže se da je to bolest ili porok što prijete moralnom poretku zajednice. Na stranu ideologičnost suda o bolesti i poroku, zaključak je zapravo djelomično točan – jer svaka spolna (i politička, vjerska, znanstvena itd.) sloboda, različitost i neposlušnost zaista dovodi u pitanje odnose gospodstva iz vrste Padre – Padrone – Padreterno u mjeri koliko se oni temelje i na spolnoj prisili. Ali, izvan te moralne subverzije, koja ima značajne kulturne uloge, homoseksualnost nikada u povijesti nije bila neka osobita društvena opasnost, pogotovo bilo kakav istaknuti kriminogeni uzročnik, dok su na primjer Neron, Atila, Napoleon, Staljin, Hitler, Truman (od Hirošime) i silno mnoštvo sličnih vrhunskih zločinaca, sve do današnjih balkanskih šovinističkih voda i egzekutora, bili uglavnom normalni heteroseksualci.
Već je Freud rekao da homoseksualnost “nije prednost, ali ni nešto čega se treba stidjeti: nije porok, ni degradacija, niti bolest“. Ipak, na Zapadu je tek u posljednjim desetljećima, nakon toliko stoljeća pravnih progona, dobrovoljna homoseksualnost medu odraslima (dakle, ne prisilna i s djecom) prestala biti krivično djelo, pa je tako i u jugoslavenskom zakonodavstvu 1977. ukinut delikt „protuprirodnog bluda“ između muškaraca (lezbijstvo je oduvijek pravno ignorirano, kao dobar primjer pozitivne spolne diskriminacije). A danas su opet na redu znatno teži zadaci uklanjanja drugih načina isključivanja i još uvijek široko rasprostranjenog neprijateljstva prema homoseksualcima – koji se bez osobitih društvenih reakcija vrijeđaju kao “pederi”, slično „ciganima“, dok su npr. „crnčuge“ i „čifuti“ već općenito proskribirane uvrede. Tu djeluju ponajprije sami ugroženi, medu ostalim i tako što svrhovitim ekshibicionizmom izlažu na ulicama svoj Gay Pride, a zatim i civilne udruge za ljudska prava. I već vidimo da se Anglikanska crkva javno ispričava (1991.) zbog svojega udjela u širenju spolnih predrasuda, da Vrhovni sud SAD-a (1996.) zabranjuje svaku diskriminaciju homoseksualaca, da u Blairovoj vladi rade četiri deklarirana gay-ministra, da Parižanima i Berlincima ne smeta gradonačelnik homoseksualac… Ljudi postupno shvaćaju da je stvar osobne slobode i društveno irelevantno, slično načinima religioznosti/nereligioznosti, tko koga ljubi i na koji način ljubi.
I da neozbiljnosti, grubih igara, nasilja i nepoštovanja ima jednako u heteroseksualnim i u homoseksualnim odnosima, a i da mnoge bračne i druge veze heteroseksualaca nisu čvršće i moralnije od homoseksualnih veza.

Ostaje otvoreno i u prvom planu bioetičkih promišljanja pitanje djece. Jer, nakon što su naprednije demokracije počele de facto ili de jure priznavati homoseksualnu zajednicu (u Danskoj i Nizozemskoj brak, u Francuskoj pravni status PACS zajedničkog života, općenito njeno toleriranje), sada neizbježno nadolaze psihološke, moralne i pravne dileme oko želje homoseksualnih parova da imaju djecu. Zakonodavci još odbijaju da se tim parovima priznaju prava na umjetno oplođivanje i na usvojenje, polazeći od pretpostavke da samo heteroseksualna porodica s „mamom” i tatom“ može jamčiti cjeloviti razvoj djeteta. No životna zbilja stvara svoja rješenja protiv moralne i juridičke većine, i to takva rješenja koja nije moguće spriječiti i ignorirati. Prvo, žene i muškarci usvajaju djecu, tamo gdje to mogu činiti kao samci, ne izjavljujući da žive u homo-zajednici. Drugo, žene i muškarci donose u homo-zajednicu djecu iz svojih ranijih bračnih i izvanbračnih odnosa. I treće, žene u lezbo-zajednicama postižu prirodno ili umjetno začeće, bilo u “kućnoj radinosti” s muškim prijateljima, kao što se računa za oko 20.000 slučajeva u Nizozemskoj, bilo ilegalno u klinikama ili legalno u zemljama koje dopuštaju, kao Belgija, umjetnu inseminaciju neudanih žena. Pri tome, pokazuju ispitivanja, homoseksualni parovi obično računaju s tim, predviđajući buduće probleme, da će dijete moći saznati, ako želi, tko su mu biološki roditelji.
Psiholozi su jako podijeljeni u ocjenama tih novih obiteljskih situacija s obzirom na budućnost djece, ali iz podataka kojima se već raspolaže izvjesno je barem to da frustracije i mentalna ravnoteža djece s istospolnim roditeljima nisu teže od psihičkih stanja djece loših i propalih brakova. Zacijelo je u pravu psihoanalitičar koji u „Le Nouvel Observateur“ od 22. VI. 2000. reče da će se posljedice takvog obiteljskog odnosa moći potpuno očitati tek u njihovim zrelim godinama.
Jesu li i koliko protuprirodnosti kulture u pojedinim odnosima društveno opasne i moralno neprihvatljive, o tome ćemo zaključivati i sporiti se, kao što se oduvijek činilo, iskustvenom metodom pogotka i promašaja te polazeći od različitih vrijednosnih osnova. Ali sada možda još i uz novi princip predostrožnosti (prekaucije), koji se suvremenoj etici naprosto nameče, vidjet ćemo drugom prilikom, zbog izuzetno velikih tehnoloških i voluntarističkih rizika postmoderne civilizacije.
Kako stojimo danas s pravima homoseksualne manjine u Hrvatskoj (o kojoj iz naše prošlosti, znakovito je, gotovo ništa ne znamo), o tome bi za početak trebali nešto reci sami njezini protagonisti.

Globalizacijska “eklipsa” II. dio

 

Hvala Vam što ste došli. Danas ću ja biti vaš ludit. Ili, točnije, zagovornik ludita koji si je uzeo u zadatak obraniti njihov nepopularan i protuslovan stijeg. Zbog vremenskog ograničenja, naglasak će biti više na širini, nego na dubini izlaganja. Ipak, nadam se da to neće ugroziti možebitnu uvjerljivost ponešto općenitih napomena koje slijede.

Čini mi se da živimo u jalovom, osiromašenom, tehnološki sveposredovanom svijetu i da su ta obilježja međusobno povezana. Tehnologija se smatra produžetkom čula; čini se, međutim, da – protivno spomenutoj tvrdnji – ta proteza u konačnici uzrokuje otupljivanje i atrofiju čula. Tehnologija današnjice nudi rješenja za sve probleme na svim područjima. Gotovo da je nemoguće naći jedno pitanje na koje tehnologija ne nudi odgovor. Ono što se pritom od nas traži jest da zaboravimo na činjenicu da je upravo tehnologija stvorila sâm problem za koji nam u povratnome smislu nudi rješenje. Sve što je potrebno jest još malo tehnologije. To je poruka koju nam tehnologija neprestance šalje. Rezultati su danas vidljiviji nego ikada.

Kako su sve sastavnice društva spojene s računalom, izobilje računalnog svijeta nudi svakovrsne sadržaje, blagodat svedostupnosti, a ipak – kako je zapisao Fredric Jameson – živimo u društvu koje je najstandardiziranije u povijesti.

Predlažem da promotrimo stvari s gledišta sredstava i ciljeva, pod pretpostavkom njihove bitne jednakovažnosti. Prema uvriježenom mišljenju, tehnologija je neutralna, puko oruđe čije značenje i vrijednost potpuno ovise o načinu uporabe. Time ona krije svoje ciljeve, skrivajući se iza vlastitih sredstava. Ako nema mogućnosti da spoznamo njezinu bît, unutarnju logiku, povijesnu ukorijenjenost i sve ostale dimenzije, ono što nazivamo tehnologijom izmiče svakoj prosudbi. Mi općenito prihvaćamo etičku pretpostavku prema kojoj manjkavim i nevaljalim sredstvima nije moguće ostvariti valjane ili dobre ciljeve; postavlja se, međutim, pitanje kako doći do jasne prosudbe ciljeva bez poznavanja sredstava? Bez razmatranja bîti i temelja, takvo što jednostavno nije moguće. Osobno nisam pristalica klišeja. Optika sredstava i ciljeva u bitnome smislu ima moralnu osnovu koja je svakako valjana i, nadam se, ne može biti klišej.

U svrhu dodatnog rasvjetljavanja samog slučaja, moguće je navesti niz ljudi ili slučajeva. Marx je, primjerice, od samog početka pokušavao odgovoriti na pitanja: što je tehnologija, što je proizvodnja i što su sredstva proizvođenja te je, poput mnogih drugih, zaključio da je osnova svega podjela rada. Utoliko se čini bitnim ukazati na važnost i negativnost podjele rada. Marx se, međutim, od te banalnosti – koja vrlo rijetko postaje predmetom ozbiljnijeg razmatranja – okrenuo bitno drugačijim pitanjima kao što su, primjerice, koja klasa posjeduje i kontrolira tehnologiju i sredstva proizvođenja ili na koji način razvlaštena klasa, proletarijat, treba oduzeti tu tehnologiju buržoaziji. Taj je naglasak bitno različit od razmatranja i vrednovanja tehnologije te upućuje na autorovo napuštanje ranijih interesa.

Marx je nesumnjivo smatrao da je tehnologija pozitivno dobro. Ljudi koji danas govore da je ona tek puko neutralno oruđe i da se sve svodi na pitanje instrumentalne uporabe tehnologije, doista vjeruju da je tehnologija nešto pozitivno. Oni su, međutim, bitno lukaviji jer reći da je tehnologija neutralna, znači izbjeći opasnost provjeravanja istinitosti tvrdnje da je riječ o nečemu pozitivnom. Drugim riječima, bilo da tvrdite da je negativna ili pozitivna, morate odgovoriti na pitanje što je tehnologija. No, kažete li da je tehnologija neutralna, razmatranje tog pitanja biva potisnuto u drugi plan.

Dopustite mi da spomenem jedan navod koji mi često pada na um, jedan vrlo pregnantan navod što ga je iznio briljantni matematičar – ali nije riječ o Tedu Kaczynskom. To je britanski matematičar, Alan Turing, a neki od vas zasigurno znaju da je on postavio niz teoretskih osnova računarstva tijekom 1930-ih i 40-ih godina. Vrijedi također spomenuti da si je Turing sredinom 50-ih godina oduzeo život zbog optužaba na račun njegove homoseksualnosti, slično napadima na Oscara Wildea. U svakom slučaju, napomenuo bih – ne želeći pritom obezvrijediti tragične posljedice autorove homoseksualnosti – da si je Turing oduzeo život tako što je jabuku umočio u cijanid i odgrizao komad, a to me nagoni na pomisao o zabranjenom voću i drvetu znanja, te se pitam nije li nam htio nešto poručiti, uzmemo li u obzir rezultat tog čina. Tim činom dobili smo rad, zemljoradnju, bijedu i tehnologiju. Pada mi na um i ime Apple Computers. Zašto su upotrijebili jabuku? Sve je to pravi misterij.

Vratimo se nakon ove digresije navodu koji sam spomenuo. Na sredini teksta što ga je 1950. napisao za časopis Mind, Turing je rekao: Vjerujem da će se do kraja stoljeća uporaba riječi u velikom dijelu obrazovane populacije toliko izmijeniti da će čovjek moći govoriti o mislećim strojevima, a da pritom ne očekuje bilo kakvo osporavanje. Ono što mi se u tom iskazu čini bitnim jest da autor ne govori kako ćemo do kraja stoljeća imati računalne strojeve (u to vrijeme još se govorilo o računalnim strojevima) koji će biti tako napredni da će ljudi bez ikakva problema prihvaćati mogućnost mislećega stroja. On kaže, … uporaba riječi u velikom dijelu obrazovane populacije toliko će se izmijeniti.

Iako se moje čitanje vjerojatno razlikuje od onoga što je autor imao na umu, sve je to ipak vezano uz pitanje međupovezanosti društva i tehnologije. Mislim da je on bio u pravu; ponovno ističem, ne stoga što je umjetna inteligencija – koja se u njegovo vrijeme, dakako, nije tako nazivala – toliko napredovala. Prema mome skromnom mišljenju, razvoj umjetne inteligencije zapravo nije opravdao njegove ambiciozne tvrdnje. Neki se ljudi vrlo ozbiljno bave tim pitanjem. Postoji, štoviše, nevelika ali vrijedna literatura koja razmatra pitanje osjetilnosti računala i mogućnost njihova života. Čini mi se ipak da razlog tome nije visok stupanj razvoja umjetne inteligencije. Početkom 80-ih se puno govorilo kako je Umjetna inteligencija samo pitanje trenutka, no iako nisam veliki stručnjak za to područje, čini mi se da stvari nisu daleko odmakle. Računalo je, doduše, sposobno odigrati dobru partiju šaha, ali ostale razine su mu još izvan dosega.

Mislim da se promjenu u percepciji računala može objasniti izobličenjem što ga je uzrokovalo otuđenje golemih razmjera u proteklih pedesetak godina. To je razlog zbog kojeg neki, a nadam se da ih nema mnogo, razmišljaju o mogućem životu računala.

Kad je riječ o njihovim mogućnostima, čini mi se da je s obzirom na sužavanje razlike između ljudi i strojeva – u smislu u kojem postajemo sve više strojoliki – puno lakše govoriti o čovjekolikim strojevima. Ne bih želio zvučati odveć dramatično, ali mislim da se ljudi sve češće pitaju je li ovo što imamo život ili samo činimo određene kretnje? Što se događa? Je li život potpuno isisan? Zar je moguće da njegova građa, njegove vrijednosti i sve ostalo što ga čini životom jednostavno nestaje? Da bi se odgovorilo na ta pitanja, trebalo bi nam puno više vremena, ali u svakom slučaju smatram da napredak tehnologije ipak nije presudan. Ako strojevi mogu biti ljudski, onda ljudi mogu biti strojevi. Ono što je uistinu zastrašujuće jest sužavanje razlike među njima.

Kapital je sve više tehnologiziran. To je također posve očevidno. Ljudi koji misle da se sve svodi na surfanje Internetom i razmjenu e-mailova s vašim rođakom u Italiji ili nešto slično tomu, očito zanemaruju činjenicu da je temeljna funkcija računala razmjena kapitala. Računalo omogućava brže transakcije, brže kretanje roba itd. To gotovo ne treba naglašavati.

Vratimo se, ipak, spomenutom pitanju o pomicanju temelja čitavoga područja te najčešće neprimjetnoj promjeni u načinu na koji shvaćamo tehnologiju, kao i vrijednosti koje joj pripisujemo. Freud je zapisao da će potpuni ostvaraj civilizacije donijeti univerzalnu neurozu. Ako čovjek malo bolje razmisli, sama ta izjava može zvučati odveć smiono. Ipak, ono što vidim oko sebe prilično me uznemiruje.

Razmatranja provedena u nekim od najrazvijenijih zemalja svijeta pokazuju da se postotak teških depresija udvostručuje svakih deset godina. Mogu samo zaključiti da ćemo, uz sve one ljude koji se hrane antidepresivima kako bi preživjeli dan, i mi vrlo skoro činiti isto. Čovjek se ne može tek tako isključiti iz ove strašne jednadžbe. Želimo li naći načina da se taj trend zaustavi, jasno je da to neće biti moguće bez jedne cjelovite promjene.

To, međutim, nisu jedini problemi. Suočeni smo sa značajnim padom pismenosti. Razlozi tog kretanja čine se nejasnima, ali stvari postaju jasnije ako imate na umu da se ljudi u biti polako okreću od nečega što je izgubilo svako značenje. Tu je i eksplozija višestrukih ubojstava. Čak i u nasilnoj zemlji kakva je SAD, takve su pojave prije nekoliko desetljeća bile vrlo rijetke. Sada se virus širi diljem svijeta. Gotovo da nema novinske naslovnice na kojoj nećete naići na spomen kakva užasnog pokolja u McDonald’su, u školi, negdje u Škotskoj ili na Novom Zelandu, kao i u Los Angelesu ili bilo gdje u Sjedinjenim Državama.

Rancho Santa Fe. Ime vam je vjerojatno poznato iz tiska. U središtu priče je žena koja je dugo vremena bila pripadnicom lokalne skupine nazvane Heaven’s Gate (Rajske dveri). Možda sam luda, ali svejedno mi je. Ovdje sam već 31 godinu i vani za mene nema ničega. Mislim da ta izjava vrijedi za velik broj ljudi koji zure u prazninu, a ne samo za članove kulta.

Suočeni smo, dakle, s krizom unutarnje prirode, potpunim raščovječenjem skopčanim s krizom izvanjske prirode ili očitom ekološkom katastrofom. Ne brinite, neću vas zamarati potonjom; svi nazočni upoznati su s bitnim obilježjima te katastrofe, ubrzanim izumiranjem vrsta, itd. U Oregonu, primjerice, prirodne, izvorne šume gotovo su potpuno nestale; lososi su na rubu izumiranja. Svi to vrlo dobro znaju. A čitav je proces dodatno ubrzan razvojem tehnologije i svime što taj razvoj podrazumijeva.

Mislim, međutim, da se u posljednjih 20-ak ili 30-ak godina dogodilo nešto što ima goleme implikacije, a ipak nije osobito poznato. Dogodila se sveobuhvatna revizija akademskih zamisli o tome kakav je doista bio život izvan civilizacije. Jedna od temeljnih ideologijskih osnova civilizacije, religije, države, policije, vojske i svega ostalog, jest pretpostavka o krvožednim, užasnim, neljudskim uvjetima života prije civilizacije. Te uvjete valja ukrotiti, prepraviti itd. Riječ je o Hobbesu. Riječ je o čuvenoj ideji da je predcivilizacijski život bio opak, brutalan i kratak, a iz koje slijedi da je za spašavanje čovječanstva iz okova straha i praznovjerja, za njegovo izvođenje iz užasnih uvjeta u svjetlost civilizacije, potrebno učiniti spomenute stvari. Potrebno je, piše Freud, prinudno odricanje nagonske slobode. To se jednostavno mora učiniti. To je cijena.

U svakom slučaju, to se poimanje pokazalo posve pogrešnim. Postoje, dakako, neslaganja oko pojedinih dijelova nove paradigme, nekih detalja, i mislim da većina literature ne izvlači do kraja one najradikalnije zaključke. Ipak, od ranih 70-ih pojavila se bitno različita slika života koji se događao na Zemlji dva milijuna godina prije javljanja civilizacije, razdoblja koje je okončano prije približno 10.000 godina, što i nije osobito dug period.

Pretpovijest, prema novoj paradigmi, obilježavaju inteligencija, egalitarnost i dijeljenje, vrijeme za odmor, visok stupanj spolne jednakosti, krepkost i zdravlje, te izostanak dokaza o mogućem organiziranom nasilju. To je uistinu zapanjujuće. To je doslovno potpuna revizija. Dakako, i dalje smo okruženi prizorima iz crtanih filmova u kojima pećinski čovjek odvlači ženu u spilju, riječ Neandertalac još označava nekoga tko je nasilan i nečovječan itd. No, stvarna se slika posve izmijenila.

Dokaze, naime, nalazimo na zgarištima vjerojatno privremenih naseobina. Kad biste samo oko jedne vatre našli hrpu različite hrane, s pravom biste mogli zaključiti da su poglavica i svi ostali imali puno manje. Ako, međutim, svatko ima otprilike jednaku količinu svega, može se govoriti o uvjetima jednakosti – a nigdje nisam naišao na osporavanje tog njegova zaključka – da je prije najmanje milijun godina Homo imao inteligenciju jednaku onoj današnjega odraslog čovjeka. Netko će možda reći, u redu, čak i ako je tadašnji život bio ružičasta prethodnica kulture, naši daleki preci bili su prilično glupi s obzirom na to da nisu bili sposobni ustanoviti zemljoradnju, hijerarhiju i sve druge divne stvari. No, ako to nije točno, stvari počinjete gledati bitno drugačije.

Pravo pitanje je, međutim, zašto su se ljudi uopće počeli baviti zemljoradnjom? Ili, točnije, zašto su domislili civilizaciju? Zašto su počeli s razvojem tehnologije zasnovane na podjeli rada? Ako je nekoć postojala tehnologija – da se tako izrazim – koja nije bila zasnovana na podjeli rada, tada to ima uistinu nevjerojatne implikacije i nagoni me na pomisao o mogućem povratku u to stanje. Možda bismo se mogli iznova povezati s višim stanjem koje mi se nadaje kao stanje bliskosti sa stvarnošću, stanje bitne cjelovitosti.

U svakom slučaju, svoje sam izlaganje počeo ukazivanjem na jednu elementarnu pogrešku – barem je ja takvom smatram – u shvaćanju tehnologije. Riječ je o tome da tehnologija nikako nije neutralna, niti je puko oruđe na neki način odvojeno od mjesta što ga ima u društvu, s kojim se usporedno razvija kao njegov dio. Druga ili sljedeća vezana je uz prigovore tipa: u redu, može se o tehnologiji pričati što se hoće, ali ona je ipak tu, nužna i neizbježna, pa nema nikakva smisla trošiti riječi na tu temu. Tehnologija, međutim, nije neizbježna. Neizbježna je samo ako ne učinimo ništa. Neizbježna je ako ćemo samo pasivno promatrati što se zbiva. Izazov koji je pred nama, posve je očit. Nezamislivo će se dogoditi. Zapravo, već se događa. A ako ćemo imati budućnost, bit će to zato što smo se suprotstavili tehnologiji, zato što smo krenuli u ostvarivanje drugačijeg nacrta i odlučili joj stati na kraj.

Uvjeren sam, također, da ćemo u toj mogućoj budućnosti bitno drugačije razmišljati o tome tko su pravi kriminalci i je li Unabomber zapravo bio sličan Johnu Brownu. Drugačije ćemo razmišljati o tome tko nas je, poput Johna Browna, pokušavao spasiti.